— Objavljeno 01/08/2006 / Op.a 5(12) (kolovoz 2006.).
Šećući jedne kasne prošloljetne večeri po Supetru na Braču, nabasao sam na malu, još otvorenu knjižaru. Događaj ne bih pamtio da na jedinoj polici, među svega desetak knjiga, nisam uočio primjerak Hoyleove Astronomije (Fred Hoyle, Astronomija, Marjan tisak, 2005.). Knjigu sam odmah kupio uživajući u nenadanoj lovini poput poznatog zoologa Desmonda Morrisa: “Pronalaženje rijetke knjige koju već dugo očajnički tražim, njezinja nabava i odnošenje kući, simbolični je ekvivalent pretpotopnog lova i ulova.” (Desmond Morris, Što je sreća, Algoritam, 2005.).
Tek sam kasnije postao svjestan da odmor na otoku može značajno povećati privlačnost astronomije. Za mnoge je to rijetka prilika da izađu iz preosvijetljenih gradova i osjete ono kantovsko “zvjezdano nebo nad nama”. Očaranost zvjezdanim svodom posebno je dojmljivo opisao Umberto Eco nakon što je u jednom španjolskom planetariju doživio zvjezdanu noć kakva se vidjela iz njegovog rodnog grada na dan njegova rođenja: “Bio sam tako sretan, imao sam osjećaj − gotovo je to bila žudnja − da bih mogao, da bih trebao, umrijeti tog časa, da bi svaki drugi trenutak bio neprikladan.” (Umberto Eco, Šest šetnji pripovjednim šumama, Algoritam, 2005.).
Pretpostavljajući da će i ovogodišnje ljetno zvjezdano nebo kod mnogih povećati afinitet za astronomske knjige, napravio sam pregled raspoloživih naslova.
Spomenuta Astronomija Freda Hoylea pretisak je izdanja Mladosti iz 1971. godine (original Astronomy, objavljen je još davne 1962. godine) što je dobar pokazatelj koliko su u nas rijetki opći prikazi astronomije. Čitatelj kojem promakne mala oznaka REPRINT na posljednjoj stranici knjige, može ostati iznenađen napomenom prevoditelja Zlatka Britvića o nedavnom spuštanju čovjeka na Mjesec. Bez obzira na zastarjelost (egzotične teme moderne astrofizike poput kvazara i pulsara tada još nisu bile poznate) Hoyleova je knjiga vrijedan povijesni prikaz astronomskih otkrića, još od onih najranijih iz doba starog Egipta i Mezopotamije.
Fred Hoyle bio je jedan od najutjecajnijih astronoma dvadesetog stoljeća. Prvi je objasnio nukleosintezu (nastanak težih elemenata) u zvijezdama, za što je kasnije Nobelovu nagradu dobio samo njegov suradnik Fowler. Iz današnje perspektive, čini se da su konzervativnoj švedskoj Akademiji smetali Hoyleovi kontroverzni stavovi o nastanku svemira (Hoyle je bio glavni protivnik teorije velikog praska) i podrijetlu života na Zemlji. Hoyle je, naime, bio i jedan od začetnika ideje panspermije koja odbacuje kemijsku evoluciju na Zemlji i tvrdi da je život začet virusima koje su iz svemira donijeli kometi.
Među desecima Hoyleovih knjiga možda je najpoznatiji njegov prvi znanstvenofantastični roman Crni oblak (Fred Hoyle, Crni oblak, Naprijed, 1964.), originalno objavljen 1957. godine, u kojem Hoyle opisuje dolazak inteligentnog, prijetećeg međuzvjezdanog oblaka u Sunčev sustav. Zanimljivo je spomenuti da su u novije vrijeme u međuzvjezdanom prostoru otkriveni veliki oblaci složenijih organskih molekula. Kad je među njima nađen i glicin − jedna od 20 aminokiselina koje grade proteine − prisjeo je smijeh onima koji su se rugali Hoyleovim idejama.
Moji su glavni kriteriji za ovaj izbor astronomskih knjiga bili važnost i kvaliteta teksta, a nikako bogatstvo i ljepota slika. Stoga, nakon Hoyleove Astronomije, moram spomenuti još jedan pretisak − Naše nebo, crtice iz astronomije (Oton Kučera, Naše nebo, Consilium, 1995.), objavljen na stogodišnjicu prvog izdanja (Oton Kučera, Naše nebo, Matica hrvatska, 1895.). Ova je izuzetna knjiga bila prvi hrvatski popularni prikaz astronomije. Stoga je danas nezaobilazni dio nacionalne kulturne baštine. Drugo izdanje tiskano je 1921., a treće 1930. godine.
Oton Kučera bio je jedan od najboljih popularizatora prirodnih znanosti u Hrvata. Autor je dvadesetak knjiga te više od tri stotine znanstveno-popularizacijskih članaka. Pamtimo ga i kao osnivača zvjezdarnice u Zagrebu. Pisao je osebujnim stilom − spojem znanosti i književnosti − koji je danas, nažalost, izopćen iz znanstvenopopularnih knjiga. Da barem dijelom dočaram ugođaj Našeg neba odabrao sam dio teksta s početka knjige: “… dobri moj čitatelju, ne požali truda, pak izadji sa mnom o sučanom zapadu iz tiesne izbe svoje i uzkih ulica, gdje jedva vidiš to krasno nebo, na otvorenu ravnicu, i posveti koju uru motrenju pojavâ, kojima ćeš biti svjedok. Naći ćeš doduše dosta ljudi, koji će te gledati u čudu, što li nalaziš u tome zabave, da se zadubljuješ u to nebo, jer žalibože danas tisuće i tisuće i naobraženih ljudi svaki dan gledaju te krasne pojave, a da ih ne vide. Neka ti oni ne budu mjerilom: rdjav uzgoj, pretjerana borba za svagdašnji život, možda i nizke strasti ugušile su u njima polet srca, koje već ne može da shvaća takovih užitaka. Ne dao nam Bog, da ikad, pa ni u dubokoj starosti, padnemo na te nizke grane! ”
Mnogi će vjerojatno pitati možemo li danas uopće štogod astronomje naučiti iz 111 godina stare knjige. Dakako da možemo! Većina Kučerinog teksta je astrognozija (poznavanje objekata na nebeskom svodu) što je tema koja se s vremenom bitno ne mijenja.
Najveći popularizator astronomije u Hrvatskoj danas, Vladis Vujnović, dostojni je Kučerin nasljednik. Vujnović je redoviti profesor na Geofizičkom odsjeku Prirodoslovno−matematičkog fakulteta u Zagrebu, a njegov popularizatorski opus obuhvaća šest knjiga i više od 140 znanstvenopopularnih članaka.
Prvi je dio njegove monografije Astronomija prošle godine izašao u četvrtom izdanju (Vladis Vujnović, Astronomija 1, Školska knjiga, 2005.). Prethodna tri izdanja tiskana su 1989., 1990. i 1994. godine. Druga je knjiga (Vladis Vujnović, Astronomija 2, Školska knjiga, 1994.) izvorno objavljena 1990., a uskoro se očekuje treće dopunjeno izdanje. Astronomija 1 obuhvaća astrognoziju, povijesni pregled i Sunčev sustav, dok Astronomija 2 opisuje teleskope, spektroskopiju te većim dijelom fiziku zvijezda i galaksija (astrofiziku). Obje su knjige, osim učenicima i studentima, namijenjene i obrazovanju odraslih te širokom krugu ljubitelja astronomije.
Vujnović je autor i astronomske početnice (Vladis Vujnović, Astronomija za učenike osnovne škole, Element, 1997.) te prvog terminološkog rječnika astronomije na hrvatskom jeziku (Vladis Vujnović, Rječnik astronomije i fizike svemirskog prostora, Školska knjiga, 2004.). Kao popularizator astronomije djeluje od 1963. godine, a svoju je prvu uspješnu knjigu objavio 1972. godine (Vladis Vujnović, Tamo gdje se zvijezde rađaju, Školska knjiga, 1972.).
U svjetskim mjerilima, jedan je od najvećih popularizatora astronomije našeg doba bio Carl Sagan. Njegova knjiga Kozmos, utemeljena na planetarno popularnoj televizijskoj seriji i originalno objavljena 1980., u nas je prvi put izašla 1983. godine (Carl Sagan, Kozmos, Otokar Keršovani, 1983.) Drugo i treće izdanje pojavilo se 1985. i 1991. Konačno, isti prijevod (Damira Mikuličića i Vladimira Ruždjaka) objavio je relativno nedavno novi izdavač (Carl Sagan, Kozmos, Sveučilišna knjižara, 2004.). Sagan je bio vrhunski znanstvenik i dobitnik Pulitzerove nagradu za književnost. Od brojnih Saganovih knjiga u nas je još prevedena Plava točka u beskraju (Carl Sagan, Plava točka u beskraju, Sveučilišna knjižara, 2002.) koja je svojevrsni nastavak Kozmosa. Posebno je zanimljiv zadnji, najspekulativniji dio knjige o djelovanju čovjeka u svemiru u dalekoj budućnosti. Sagan je umro 1997., a godinu dana kasnije prema njegovom znanstveno-fantastičnom romanu Kontakt (Carl Sagan, Kontakt, Grafički zavod Hrvatske, 1986.) snimljen je istoimeni film s Jodie Foster.
Nakon nezaobilaznih popularnih tekstova iz astronomije iza kojih stoje velika imena, evo kraćeg popisa knjiga koje nisu tako izuzetne, ali imaju drugu važnu zajedničku značajku − trenutno su dostupne u većini hrvatskih knjižara:
Astronomija: vodič po noćnom nebu ilustrirani je priručnik koji, osim praktičnih savjeta za početnike, prikazuje razvoj astronomije kroz povijest te opisuje osnovne vrste nebeskih objekata (Robert Burnham, Alan Dyer i Jeff Kanipe, Astronomija: vodič po noćnom nebu, Dušević & Kršovnik, 2003.).
Astronomija je dobar opći pregled astronomije prilagođen mlađim čitateljima, originalno objavljen 1994. godine u suradnji s uglednom engleskom izdavačkom kućom Oxford University Press. Hrvatski prijevod Predraga Raosa pod stručnom redakcijom Vladisa Vujnovića izašao je već u drugom, obnovljenom izdanju (Simon i Jacqueline Mitton, Astronomija, SysPrint, 2001.).
Vodič kroz svemir simpatična je i čitko pisana knjiga koja je od svih opisanih naslova najpogodnija „za na plažu“ (Nancy Hathaway, Vodič kroz svemir, SysPrint, 2000.). Isti prevoditelj i redaktor kao u prethodno spomenutoj Astronomiji te drugo izdanje knjige garancija su kvalitete teksta. Od iste autorice nedavno je objavljen zanimljiv Vodič kroz mitologiju (Nancy Hathaway, Vodič kroz mitologiju, Mozaik knjiga, 2006.).
Jesmo li sami u svemiru? prava je knjiga za one koji žele preskočiti priče o položaju zvijezda na nebu, o fizici kozmičkih objekata i razvoju svemira te odmah potražiti odgovore na najintrigantnija pitanja (Jean Heidmann, Alfred Vidal−Madjar, Nicolas Pratzos i Hubert Reeves, Jesmo li sami u svemiru?, Izvori, 2001.). Tekst je pisan u obliku razgovora s četvoricom francuskih znanstvenika − astrofizičara i istraživača programa SETI. Knjiga vam neće dati jednostavan odgovor da ili ne, ali ćete, nakon što ju pročitate, vjerojatno drukčije gledati u zvjezdano nebo.
I za kraj, želim vas podsjetiti na privid nepromjenljivosti i vječnosti zvjezdanog neba. Zvijezde i galaksije (kao i cijeli svemir) imaju svoj početak, razvoj i kraj. Razlog prividnoj nepromjenljivosti ljudska je kratkovječnost − tek smo treptaj oka u kozmičkoj evoluciji. Bude li čovječanstvo dovoljno mudro da izbjegne samouništenje i dovoljno sretno da izbjegne udar velikog meteorita ili pak eksploziju bliske supernove, morat će na kraju (za otprilike četiri milijarde godina) ipak napustiti Zemlju prije nego li ju proguta umiruće Sunce. Korisno je ponekad osvijestiti tu neumitnu prolaznost.
U tom kontekstu, upućujem vas na izvrsnu priču Svjetlana Lacka Vidulića Na dalekoj Zemlji u kojoj se s prostorne i vremenske udaljenosti duhovito govori o bivšoj Zemlji i Zemaljcima (Svjetlan Lacko Vidulić, Muke Mikuline, AGM, 2005.).