Tajne zvjezdanog neba

— Published on 01/08/2006 / Op.a 5(12) (kolovoz 2006.).


Šećući jedne kasne prošloljetne večeri po Supetru na Braču, nabasao sam na malu, još  otvorenu knjižaru. Događaj ne bih pamtio da na jedinoj polici, među svega desetak knjiga, nisam  uočio primjerak Hoyleove Astronomije (Fred Hoyle, Astronomija, Marjan tisak, 2005.). Knjigu sam  odmah kupio uživajući u nenadanoj lovini poput poznatog zoologa Desmonda Morrisa:  “Pronalaženje rijetke knjige koju već dugo očajnički tražim, njezinja nabava i odnošenje kući,  simbolični je ekvivalent pretpotopnog lova i ulova.” (Desmond Morris, Što je sreća, Algoritam,  2005.).  

Tek sam kasnije postao svjestan da odmor na otoku može značajno povećati privlačnost  astronomije. Za mnoge je to rijetka prilika da izađu iz preosvijetljenih gradova i osjete ono  kantovsko “zvjezdano nebo nad nama”. Očaranost zvjezdanim svodom posebno je dojmljivo opisao  Umberto Eco nakon što je u jednom španjolskom planetariju doživio zvjezdanu noć kakva se  vidjela iz njegovog rodnog grada na dan njegova rođenja: “Bio sam tako sretan, imao sam osjećaj gotovo je to bila žudnja da bih mogao, da bih trebao, umrijeti tog časa, da bi svaki drugi trenutak  bio neprikladan.” (Umberto Eco, Šest šetnji pripovjednim šumama, Algoritam, 2005.).  

Pretpostavljajući da će i ovogodišnje ljetno zvjezdano nebo kod mnogih povećati afinitet za  astronomske knjige, napravio sam pregled raspoloživih naslova.  

Spomenuta Astronomija Freda Hoylea pretisak je izdanja Mladosti iz 1971. godine (original  Astronomy, objavljen je još davne 1962. godine) što je dobar pokazatelj koliko su u nas rijetki opći  prikazi astronomije. Čitatelj kojem promakne mala oznaka REPRINT na posljednjoj stranici knjige,  može ostati iznenađen napomenom prevoditelja Zlatka Britvića o nedavnom spuštanju čovjeka na  Mjesec. Bez obzira na zastarjelost (egzotične teme moderne astrofizike poput kvazara i pulsara tada  još nisu bile poznate) Hoyleova je knjiga vrijedan povijesni prikaz astronomskih otkrića, još od  onih najranijih iz doba starog Egipta i Mezopotamije.  

Fred Hoyle bio je jedan od najutjecajnijih astronoma dvadesetog stoljeća. Prvi je objasnio  nukleosintezu (nastanak težih elemenata) u zvijezdama, za što je kasnije Nobelovu nagradu dobio  samo njegov suradnik Fowler. Iz današnje perspektive, čini se da su konzervativnoj švedskoj  Akademiji smetali Hoyleovi kontroverzni stavovi o nastanku svemira (Hoyle je bio glavni  protivnik teorije velikog praska) i podrijetlu života na Zemlji. Hoyle je, naime, bio i jedan od  začetnika ideje panspermije koja odbacuje kemijsku evoluciju na Zemlji i tvrdi da je život začet  virusima koje su iz svemira donijeli kometi.  

Među desecima Hoyleovih knjiga možda je najpoznatiji njegov prvi znanstvenofantastični  roman Crni oblak (Fred Hoyle, Crni oblak, Naprijed, 1964.), originalno objavljen 1957. godine, u  kojem Hoyle opisuje dolazak inteligentnog, prijetećeg međuzvjezdanog oblaka u Sunčev sustav.  Zanimljivo je spomenuti da su u novije vrijeme u međuzvjezdanom prostoru otkriveni veliki oblaci  složenijih organskih molekula. Kad je među njima nađen i glicin − jedna od 20 aminokiselina koje  grade proteine − prisjeo je smijeh onima koji su se rugali Hoyleovim idejama. 

Moji su glavni kriteriji za ovaj izbor astronomskih knjiga bili važnost i kvaliteta teksta, a  nikako bogatstvo i ljepota slika. Stoga, nakon Hoyleove Astronomije, moram spomenuti još jedan  pretisak − Naše nebo, crtice iz astronomije (Oton Kučera, Naše nebo, Consilium, 1995.), objavljen  na stogodišnjicu prvog izdanja (Oton Kučera, Naše nebo, Matica hrvatska, 1895.). Ova je izuzetna  knjiga bila prvi hrvatski popularni prikaz astronomije. Stoga je danas nezaobilazni dio nacionalne  kulturne baštine. Drugo izdanje tiskano je 1921., a treće 1930. godine. 

Oton Kučera bio je jedan od najboljih popularizatora prirodnih znanosti u Hrvata. Autor je  dvadesetak knjiga te više od tri stotine znanstveno-popularizacijskih članaka. Pamtimo ga i kao osnivača  zvjezdarnice u Zagrebu. Pisao je osebujnim stilom − spojem znanosti i književnosti − koji je danas,  nažalost, izopćen iz znanstvenopopularnih knjiga. Da barem dijelom dočaram ugođaj Našeg neba odabrao sam dio teksta s početka knjige: “… dobri moj čitatelju, ne požali truda, pak izadji sa  mnom o sučanom zapadu iz tiesne izbe svoje i uzkih ulica, gdje jedva vidiš to krasno nebo, na  otvorenu ravnicu, i posveti koju uru motrenju pojavâ, kojima ćeš biti svjedok. Naći ćeš doduše dosta  ljudi, koji će te gledati u čudu, što li nalaziš u tome zabave, da se zadubljuješ u to nebo, jer žalibože  danas tisuće i tisuće i naobraženih ljudi svaki dan gledaju te krasne pojave, a da ih ne vide. Neka ti  oni ne budu mjerilom: rdjav uzgoj, pretjerana borba za svagdašnji život, možda i nizke strasti  ugušile su u njima polet srca, koje već ne može da shvaća takovih užitaka. Ne dao nam Bog, da  ikad, pa ni u dubokoj starosti, padnemo na te nizke grane! ”  

Mnogi će vjerojatno pitati možemo li danas uopće štogod astronomje naučiti iz 111 godina  stare knjige. Dakako da možemo! Većina Kučerinog teksta je astrognozija (poznavanje objekata na  nebeskom svodu) što je tema koja se s vremenom bitno ne mijenja.  

Najveći popularizator astronomije u Hrvatskoj danas, Vladis Vujnović, dostojni je Kučerin  nasljednik. Vujnović je redoviti profesor na Geofizičkom odsjeku Prirodoslovno−matematičkog  fakulteta u Zagrebu, a njegov popularizatorski opus obuhvaća šest knjiga i više od 140  znanstvenopopularnih članaka.  

Prvi je dio njegove monografije Astronomija prošle godine izašao u četvrtom izdanju  (Vladis Vujnović, Astronomija 1, Školska knjiga, 2005.). Prethodna tri izdanja tiskana su 1989.,  1990. i 1994. godine. Druga je knjiga (Vladis Vujnović, Astronomija 2, Školska knjiga, 1994.)  izvorno objavljena 1990., a uskoro se očekuje treće dopunjeno izdanje. Astronomija 1 obuhvaća  astrognoziju, povijesni pregled i Sunčev sustav, dok Astronomija 2 opisuje teleskope,  spektroskopiju te većim dijelom fiziku zvijezda i galaksija (astrofiziku). Obje su knjige, osim  učenicima i studentima, namijenjene i obrazovanju odraslih te širokom krugu ljubitelja astronomije.  

Vujnović je autor i astronomske početnice (Vladis Vujnović, Astronomija za učenike osnovne škole, Element, 1997.) te prvog terminološkog rječnika astronomije na hrvatskom jeziku  (Vladis Vujnović, Rječnik astronomije i fizike svemirskog prostora, Školska knjiga, 2004.). Kao  popularizator astronomije djeluje od 1963. godine, a svoju je prvu uspješnu knjigu objavio 1972.  godine (Vladis Vujnović, Tamo gdje se zvijezde rađaju, Školska knjiga, 1972.).  

U svjetskim mjerilima, jedan je od najvećih popularizatora astronomije našeg doba bio Carl  Sagan. Njegova knjiga Kozmos, utemeljena na planetarno popularnoj televizijskoj seriji i originalno  objavljena 1980., u nas je prvi put izašla 1983. godine (Carl Sagan, Kozmos, Otokar Keršovani,  1983.) Drugo i treće izdanje pojavilo se 1985. i 1991. Konačno, isti prijevod (Damira Mikuličića i  Vladimira Ruždjaka) objavio je relativno nedavno novi izdavač (Carl Sagan, Kozmos, Sveučilišna  knjižara, 2004.). Sagan je bio vrhunski znanstvenik i dobitnik Pulitzerove nagradu za književnost.  Od brojnih Saganovih knjiga u nas je još prevedena Plava točka u beskraju (Carl Sagan, Plava  točka u beskraju, Sveučilišna knjižara, 2002.) koja je svojevrsni nastavak Kozmosa. Posebno je  zanimljiv zadnji, najspekulativniji dio knjige o djelovanju čovjeka u svemiru u dalekoj budućnosti.  Sagan je umro 1997., a godinu dana kasnije prema njegovom znanstveno-fantastičnom romanu  Kontakt (Carl Sagan, Kontakt, Grafički zavod Hrvatske, 1986.) snimljen je istoimeni film s Jodie  Foster. 

Nakon nezaobilaznih popularnih tekstova iz astronomije iza kojih stoje velika imena, evo  kraćeg popisa knjiga koje nisu tako izuzetne, ali imaju drugu važnu zajedničku značajku − trenutno  su dostupne u većini hrvatskih knjižara:  

Astronomija: vodič po noćnom nebu ilustrirani je priručnik koji, osim praktičnih savjeta za  početnike, prikazuje razvoj astronomije kroz povijest te opisuje osnovne vrste nebeskih objekata  (Robert Burnham, Alan Dyer i Jeff Kanipe, Astronomija: vodič po noćnom nebu, Dušević &  Kršovnik, 2003.).  

Astronomija je dobar opći pregled astronomije prilagođen mlađim čitateljima, originalno  objavljen 1994. godine u suradnji s uglednom engleskom izdavačkom kućom Oxford University  Press. Hrvatski prijevod Predraga Raosa pod stručnom redakcijom Vladisa Vujnovića izašao je već u drugom, obnovljenom izdanju (Simon i Jacqueline Mitton, Astronomija, SysPrint, 2001.).  

Vodič kroz svemir simpatična je i čitko pisana knjiga koja je od svih opisanih naslova  najpogodnija „za na plažu“ (Nancy Hathaway, Vodič kroz svemir, SysPrint, 2000.). Isti prevoditelj i  redaktor kao u prethodno spomenutoj Astronomiji te drugo izdanje knjige garancija su kvalitete  teksta. Od iste autorice nedavno je objavljen zanimljiv Vodič kroz mitologiju (Nancy Hathaway,  Vodič kroz mitologiju, Mozaik knjiga, 2006.).  

Jesmo li sami u svemiru? prava je knjiga za one koji žele preskočiti priče o položaju  zvijezda na nebu, o fizici kozmičkih objekata i razvoju svemira te odmah potražiti odgovore na  najintrigantnija pitanja (Jean Heidmann, Alfred Vidal−Madjar, Nicolas Pratzos i Hubert Reeves,  Jesmo li sami u svemiru?, Izvori, 2001.). Tekst je pisan u obliku razgovora s četvoricom francuskih  znanstvenika − astrofizičara i istraživača programa SETI. Knjiga vam neće dati jednostavan  odgovor da ili ne, ali ćete, nakon što ju pročitate, vjerojatno drukčije gledati u zvjezdano nebo.  

I za kraj, želim vas podsjetiti na privid nepromjenljivosti i vječnosti zvjezdanog neba.  Zvijezde i galaksije (kao i cijeli svemir) imaju svoj početak, razvoj i kraj. Razlog prividnoj  nepromjenljivosti ljudska je kratkovječnost − tek smo treptaj oka u kozmičkoj evoluciji. Bude li  čovječanstvo dovoljno mudro da izbjegne samouništenje i dovoljno sretno da izbjegne udar velikog  meteorita ili pak eksploziju bliske supernove, morat će na kraju (za otprilike četiri milijarde godina)  ipak napustiti Zemlju prije nego li ju proguta umiruće Sunce. Korisno je ponekad osvijestiti tu  neumitnu prolaznost.  

U tom kontekstu, upućujem vas na izvrsnu priču Svjetlana Lacka Vidulića Na dalekoj Zemlji u kojoj se s prostorne i vremenske udaljenosti duhovito govori o bivšoj Zemlji i Zemaljcima  (Svjetlan Lacko Vidulić, Muke Mikuline, AGM, 2005.).