— Objavljeno 15/12/2012 / Priroda 1018, 12/12.
Natalie Angier, Kanon: Vrtoglavo putovanje kroz predivne osnove znanosti, Mozaik knjiga, Zagreb, 2010.
Rijetki su autori koji o znanosti pišu izvrsno – koji s jedne strane stvarno razumiju kako znanost funkcionira, a s druge strane vrhunski vladaju jezikom. Natalie Angier je jedna od njih. Ova znanstvena novinarka, rodom Njujorčanka koja danas živi u okolici Washingtona, diplomirala je fiziku i engleski jezik kao iznimno dobra studentica (magna cum laude). U početku je pisala za časopise Discover i Time, a od 1990. godine počinje raditi za New York Times. Već 1991. godine dobiva prestižnu Pulitzerovu nagradu za “za njezine zadivljujuće i poučne izvještaje o raznim znanstvenim temama”. Do tada je bila objavila tek jednu znanstveno-popularizacijsku knjigu, Natural Obsessions (Prirodne opsesije).
Ni njezin književni prvijenac Natural Obsessions, ni druga knjiga The Beauty of the Beastly (Ljepota zvjerskog) nisu zasad prevedene na hrvatski. No, prevedena je njezina treća knjiga Žena: intimna geografija (Planetopija, 2008), koja je postala međunarodnom senzacijom. Žena nije praktični vodič za žensko zdravlje, nego nadahnuti i duhoviti opis ženskog tijela, “njegove anatomije, kemije, evolucije i njegova veselja” kako kaže sama autorica.
Konačno, četvrta knjiga Natalie Angier, izvorno objavljena 2007., pojavila se u hrvatskom prijevodu 2010. godine u izdanju Mozaik knjige - Kanon: Vrtoglavo putovanje kroz predivne osnove znanosti. Kanon daje sažeti pregled osnovnih područja znanosti: fizike, kemije, biologije, astronomije i, u nas nepravedno zapostavljene, geologije. Autorica, naravno, nije stručna u svim tim područjima. Ali postoje ljudi koji itekako jesu, i koji su spremni svoje znanje nesebično prenijeti drugima. Zato Natalie Angier intervjuira čak 70 vrhunskih znanstvenika s Princetona, Caltecha, Yalea, Harvarda, MIT-a i mnogih drugih poznatih američkih sveučilišta.
Sama riječ kanon, u kontekstu knjige Natalie Angier, označuje osnovno načelo odnosno skup načela koja su općenito utvrđena kao temeljna za neko područje (u ovom slučaju za znanost). Osobno bih naslov izvornika The Canon slobodno preveo kao Temeljna načela znanosti. To je, siguran sam, upravo onaj smisao koji nosi naslov originala. U hrvatskom jeziku riječ kanon puno je češća u crkvenom kontekstu. Pod kanonom se, u nas, obično misli na strogo pravilo učenja odnosno pravilo koje je propisala crkvena vlast, ili pak na popis religioznih knjiga koje crkva priznaje (dakle suprotnost od Index Librorum Prohibitorum). S obzirom na to da je Natalie Angier deklarirana ateistica čak mi pada na pamet da se duhovito poigrala dvosmislenošću naslova svoje knjige.
Kanon je podijeljen u devet poglavlja: Znanstveno misliti, Vjerojatnosti, Baždarenje, Fizika, Kemija, Evolucijska biologija, Molekularna biologija, Geologija i Astronomija. Prve tri općenite cjeline smatram posebno vrijednima, naročito poglavlje Znanstveno misliti. U njemu autorica govori o samoj prirodi znanosti i tipičnim zabludama koje ljudi imaju o znanosti. Više puta ponavlja onaj jednostavni temelj znanstvenog mišljenja koji mnogi nikako ne uspijevaju usvojiti – postoji stvarni svijet koji možemo razumjeti.
Možete reći kako ta tvrdnja, da postoji stvarni svijet koji možemo razumjeti, nije dokazana istina. Točno. Ali, nijedna znanstvena tvrdnja nije dokazana istina. Prirodne znanosti, protivno uobičajenom javnom mišljenju ne dokazuju svoje tvrdnje. Barem ne u onom smislu u kojem to radi matematika. Usput, matematiku ne ubrajam (na sveopće zgražanje svih matematičara) u prirodne znanosti zato što ima svoje specifične metode i ne odnosi se isključivo na stvarni svijet. Umjesto dokazivanja istine, prirodne znanosti samo teže k istini – odnosno objektivnom prikazu stvarnosti – kroz neprekidni proces samokorigiranja svojih tvrdnji. Takav pristup možda djeluje razočaravajuće skromno, ali je upravo nevjerojatno uspješan. Tvrdnja da postoji stvarni svijet koji možemo razumjeti, što namjerno ponavljam treći put, čak nije ni znanstvena tvrdnja. To je naprosto radna hipoteza koja se pokazala iznimno korisnom i produktivnom.
Poglavlje o vjerojatnosti nosi podnaslov Za koga se zvono zakrivljuje (For Whom the Bell Curves) što je aluzija na naslov Hemingwayevog romana Kome zvono zvoni (For Whom the Bell Tolls). Hemingway je pak bio preuzeo frazu od engleskog pjesnika Johna Donnea koji mislio na posmrtno zvono te dao i odgovor – zvoni svima nama. Natalie Angier ne misli na posmrtno zvono nego na zvono kao oblik najvažnije statističke raspodjele – Gaussove ili normalne raspodjele. I to zvono “zvoni” nama svima odnosno odnosi se na mnoge raspodjele u društvu. I više od toga, odnosi se na mnoštvo raspodjela u prirodi. Unatoč tome, Gaussova raspodjela je često predmet nerazumijevanja ili pogrešnih primjena. To se uostalom odnosi na cijelo područje vjerojatnosti i statistike koje nam je prilično neintuitivno i stoga podložno miskoncepcijama.
Poglavlje Baždarenje puno je fascinantnih činjenica o neshvatljivo ogromnom rasponu mikrosvijeta i makrosvijeta. To je poglavlje o velikim i malim brojevima te o omjerima koji nam donekle mogu pomoći da si predočimo međusobne odnose veličina. Samo baždarenje – ili kalibracija, kako govore fizičari skloni anglizmima – izuzetno je važan pojam u znanosti. Baždarenje je usporedba među mjerenjima. Primjerice, usporedba našeg konkretnog mjerenja sa standardom. Zamislite da ste izradili jednostavnu vagu pomoću opruge i kazaljke. Da biste upisali ispravne vrijednosti težina (ili pripadajućih masa) koje kazaljka pokazuje trebaju vam utezi poznatih težina. Njihovo stavljanje na vagu i upisivanje odgovarajućih vrijednosti na skalu nazivamo baždarenjem vage. U fizici postoje mnogo apstraktnija baždarenja, no princip je isti – uspoređuje se nepoznato mjerenje s poznatim.
Ostala poglavlja opisuju glavne ideje pojedinih područja prirodnih znanosti, fizike, kemije, biologije, geologije i astronomije. Zajednički im je nazivnik opisan u dvije riječi podnaslova – predivne osnove. Natalie Angier ne nabraja nepovezane činjenice (kako to često, na zahtjev programa, rade autori školskih udžbenika), niti prikazuje znanost kao izbor senzacionalnih novosti (kako to često, na zahtjev urednika, rade znanstveni novinari). Ona pokazuje da su osnove znanosti zaista predivne i da je učenje znanosti zabavno, a ne samo korisno. Daje cjeloviti uvid u znanost, a to je ono što u našem obrazovnom sustavu kronično nedostaje.
Žalosno je da školska lektira, knjige koje učenici čitaju prema nastavnom planu i programu, postoji samo za hrvatski jezik. Školska lektira morala bi postojati za sve predmete. A kad bi postojala, na njezinom popisu za prirodoslovne predmete bio bi i Kanon.