— Objavljeno 10/06/2011 / Zbornik skupa Okrugli stol Mediji i znanost održanog 20. 5. 2010. u Zagrebu.
Tri su glavna razloga za trenutno obilje pseudoznanstvenih sadržaja u domaćim medijima. Prvo, šira je javnost u Hrvatskoj iznimno plodno tlo za moderne prodavače magle. U principu ne razlikuje znanost od pseudoznanosti i tradicionalno je vrlo sklona vjeri u nadnaravno. Drugo, većina medija danas u prvi plan stavlja sport i zabavu, a marginalizira kulturu i znanost. Tako se aktivira za znanost nepovoljna povratna veza: manje znanosti – manje interesa za znanost. Treće i najvažnije, nekolicina u medijima istaknutih znanstvenika često zlorabi svoj znanstveni status za promicanje pseudoznanosti. Njihovo isticanje navodnog sklada između moderne znanosti i nadnaravnoga zamućuje u javnosti ionako mutnu predodžbu o znanosti.
Uvod
U čemu je problem s pseudoznanošću? Zašto ona ne bi trebala biti dobro zastupljena u medijima? Pa to je jedan alternativan pogled na svijet potpuno ravnopravan znanstvenom, zar ne? Zapravo, možda čak i bolji jer su promicatelji pseudoznanosti zanimljive osobe otvorena uma. Za razliku od znanstvenika koji su ograničeni i dosadni.
Zastrašujući postotak populacije zastupa gore izneseno gledište. No, ono je potpuno krivo. Svi su ljudi ravnopravni, ali sva mišljenja NISU ravnopravna. Svatko ima pravo na svoj stav, ali istina NIJE relativna. Oni koji smatraju da sva mišljenja jesu ravnopravna i da istina jest relativna, nemaju načina razlučiti razumnu tvrdnju od gluposti. Takvi su pojedinci laka meta šarlatanima. S druge strane, oni su dobrodošli članovi svakog društva u kojem dominiraju vjerski i politički vođe. To je, naravno, važan razlog zašto je takvim drušvima u interesu pojedinac koji ne njeguje individualnost i kritičko mišljenje te koji ne razlikuje znanost od pseudoznanosti.
Što je znanost?
Riječ znanost izvorno znači znanje. Međutim, moderna znanost nije tek skup znanja. Ona je djelatnost kojom se znanje prikuplja i organizira u obliku provjerljivih objašnjenja i predviđanja o svijetu. Znanstvenici uvijek kreću od pretpostavki. Te pretpostavke ili hipoteze potom pažljivo provjeravaju da bi ih uglavnom ili odbacili ili modificirali za nove provjere. Prihvaćaju samo one pretpostavke koje prežive niz nemilosrdnih provjera i kritika. No, svako prihvaćanje je samo privremeno. Uvijek se mogu pojaviti nove činjenice koje onda traže i nova preispitivanja.
Ukratko, znanstvenici opažaju i mjere (provode eksperimente), a na temelju prikupljenih podataka (uz pomoć matematike i logike) grade teorijske modele. Eksperimenti imaju jedan vrlo važan zahtjev - moraju biti ponovljivi. Od modela se pak traži ne samo da se slažu s opažanjima, nego i da daju predviđanja. Skup ovih postupaka nazivamo znanstvenom metodom. Znanost je, dakle, znanje utemeljeno na znanstvenoj metodi. Ono je stoga provjerljivo, ponovljivo i daje predviđanja.
Što je pseudoznanost?
Pseudoznanost je patološka imitacija znanosti. Ona se lažno predstavlja kao znanost, ali potpuno ignorira znanstvenu metodu. Stoga se svodi na skup tvrdnji, vjerovanja i postupaka kojima nedostaju dokazi. Ako i nudi “dokaze”, oni su znanstveno neutemeljeni. Ako i daje “predviđanja”, ona se svode na pogađanja koja su točna u onom postotku koji određuje statistička slučajnost. Dok je znanost provjerljiva, ponovljiva i daje predviđanja, pseudoznanosti nedostaje barem jedan od ta tri uvjeta, a najčešće sva tri. Pseudoznanost je, u pravilu, ravnodušna prema činjenicama, nezainteresirana za kriterije vrednovanja dokaza i oslanjanja se na subjektivnu potvrdu.
Nadalje, pseudoznanost ne napreduje. Astrologija je najbolji je primjer za tu tvrdnju. I drevna astronomija (opažanje i bilježenje nebeskih pojava u svrhu razumijevanja) i astrologija (navodno predviđanje ljudskih karaktera i pojedinačnih ljudskih “sudbina” na temelju položaja nebeskih tijela) nastale su prije više tisuća godina. Astrologija je do danas ostala praktički ista. Napredak astronomije je, s druge strane, nezamislivo velik. Drugi je primjer homeopatija. Njezine osnovne ideje, koje je postavio Samuel Hahnemann 1796. godine, održale su se do danas. Nakon otkrića atomske strukture tvari pokazalo se da su homeopatske otopine obična besmislica odnosno da više ne sadrže ni jedne jedine molekule otopljene tvari. No, homeopati se nisu dali smesti. Našli su opravdanje u ideji da voda navodno pamti.
Kako razlikovati znanost od pseudoznanosti?
Postoje razni kriteriji. Znanstveni se radovi, primjerice, objavljuju u znanstvenim časopisima i to tek nakon što prođu nekoliko neovisnih, anonimnih, stručnih recenzija. Znanstveni časopisi drže visoke standarde poštenja i točnosti. Pseudoznanstvena literatura je, s druge strane, namijenjena širokoj publici, nema ni recenzije ni standarda. Znanstveni rezultati su ponovljivi, a svi eksperimenti vrlo precizno opisani. Pseudoznanstveni rezultati ne mogu se ni ponoviti ni provjeriti. Pseudoznanstvena istraživanja, ako su uopće provedena, opisana su tako općenito da nije moguće odgonetnuti što je i kako napravljeno.
Nadalje, neuspjesi se u znanosti pažljivo proučavaju jer mogu ukazati na pogrešnu teoriju. Pseudoznanost pak neuspjehe ignorira, sakriva, za njih traži opravdanja, o njima laže ili ih izbjegava pod svaku cijenu. U znanosti s vremenom raste opseg znanja o fizikalnim procesima koji leže u pozadini istraživanih pojava. U pseudoznanosti nikad nije istražena ni pronađena nikakva fizikalna pojava. U njoj nema napretka i ništa se novoga ne spoznaje s vremenom.
Znanstvene tvrdnje temelje se na dokazima, logičkom razmišljanju i matematici. Ako se nove činjenice ne uklapaju u stare ideje onda se stare ideje odbacuju. Pseudoznanstvene tvrdnje temelje se, s druge strane, na vjerovanju. U tom je smislu pseudoznanost vrlo bliska religiji. Početna se ideja u pseudoznanosti nikad ne napušta, bez obzira na dokaze.
Pseudoznanost u hrvatskim medijima
Među svim medijima u Hrvatskoj, vodeći promicatelj pseudoznanosti neupitno je HRT, javna radijska i televizijska ustanova koja se financira od pristojbe građana. Njezina emisija Na rubu znanosti, koju vodi Krešimir Mišak, sramotni je dio znanstvenog programa. Po povremenoj promociji pseudoznanstvenih tema poznata je i HRT-ova emisija Dobro jutro, Hrvatska. Ne zaostaju puno ni Nova TV, Jutarnji, Večernji, Novi list, Slobodna Dalmacija i mnogi drugi. Evo nekih odabranih primjera:
“akademik Vladimir Paar: Zemlja se neprestano udaljava od Sunca, a globalno zahlađenje očekivan je proces ... globalno zagrijavanje kojem je čovjek uzrok mit je bez stvarna uporišta”, Večernji list, 26. siječnja 2010.
“Zlatko Sudac, tvrde njegovi sljedbenici, može svijetliti u mraku, levitirati i bilocirati se. Poznati fizičar Davor Pavuna, koji Sudca, doduše, nikada nije sreo, tomu dodaje da bi popularni karizmatik mogao i prolaziti kroz zidove. To je u fizici moguće, tvrdi Pavuna”, Večernji list, 4. veljače 2010.
“Međunarodna organizacija za registar zvijezda i istraživanje zviježđa novu zvijezdu, koju je otkrila na nebu, nazvala imenom Zlatka Sudca”, Večernji list, 13. rujna 2010.
“Postojanje auri više nije upitno”, HTV, 11. listopada 2010.
“Dr. Tulio Simoncini: Rak je gljivica i moguće ga je izliječiti sodom bikarbonom”, Nova TV, 21. listopada 2010.
“Da, angažirali smo osobu da viskom provjeri zgradu ... potvrdio je prorektor za razvoj i prostorno planiranje Bojan Baletić.” Večernji list, 16. studenog 2010.
“Rektor Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Aleksa Bjeliš potvrdio je vijest da je Rektorat angažirao radiestezista da napravi novi raspored sjedenja”, Tportal, 17. studenog 2010.
“Zdenko Domančić: Ja mogu djelovati na čovjeka koji je tisućama kilometara udaljen, samo preko fotografije. I rezultat tog djelovanja je mjerljiv”, Novi list, 5. veljače 2011.
“Rekonekcija je kompleksan proces našeg ponovnog povezivanja s univerzumom, čime je omogućeno i izražavanje rekonektivnog iscjeljivanja. Kroz rekonekciju se osposobljavamo za razmjenu s novim nivoima svjetlosti i informacija u univerzumu”, Novi list, 10. veljače 2011.
Zaključak
Hrvatski su mediji trenutno prepuni pseudoznanosti. Potaknut ovom poplavom, dio je znanstvenika započeo okupljati stručnjake koji su voljni javno reagirati na većinu objavljenih znanstvenih neistina. U prvom redu, kritizirati same znanstvenike koji promiču pseudoznanstvene ideje. Nadalje, kontaktirati urednike medija koji ne razlikuju znanstvene činjenice od pseudoznanstvenih vjerovanja. I konačno, što je zahtjevno i dugotrajno, angažirati se u znanstvenom obrazovanju od nastavnih planova, školskih udžbenika, popularnih članaka, knjiga i predavanja do znanstvenog programa javne televizije. Ove bi aktivnosti morale, kroz dulje vrijeme, rezultirati podizanjem razine znanstvene pismenosti u javnosti.