— Objavljeno 14/07/2015 / Bug.hr.
Prije nego sam počeo pisati ovaj tekst, danas 14. srpnja 2015. godine, čekao sam da bude točno, ali baš točno, 13:49:57 po srednjoeuropskom ljetnom vremenu. U tom je času NASA-ina međuplanetarna letjelica New Horizons bila najbliže Plutonu, udaljena samo 12 500 km. Kome se 12,5 tisuća kilometara ne čini blizu, treba uzeti u obzir da je Pluton od Zemlje trenutno udaljen 4,77 milijardi kilometara. To je kao da smo se Mjesecu približili na samo jedan kilometar. S takve blizine vidjet ćemo detalje Plutona o kojima smo dosad samo nagađali. Slike u boji imat će rezoluciju od 500 metara po pikselu, a crno-bijele samo 100 metara po pikselu. Govorim u budućem vremenu jer se tome zasad samo nadamo. Naime, letjelica New Horizons prošla je kraj Plutona te vjerojatno napravila snimke. No, u to ne možemo biti sigurni još satima. Naime, signalu treba gotovo četiri i pol sata da, brzinom svjetlosti, prođe udaljenost od Plutona do Zemlje.
Međuplanetarna letjelica New Horizons bila je lansirana u siječnju 2006. godine. U to je doba Pluton još bio kategoriziran kao planet. Devet i pol godina trebalo joj je da dođe do Plutona, i to brzinom od gotovo 50 000 km/h. Za razliku od letjelice Rosetta, koja je zbog misije spuštanja imala izuzetno složenu putanju kako bi svoju brzinu izjednačila s jezgrom kometa Churyumov–Gerasimenko, letjelica New Horizons išla je, osim u početku, pravocrtno prema točki susreta s Plutonom. Što se Plutona tiče, njezina je misija tek brzi prelet. New Horizons sad nastavlja svoj put prema vanjskom dijelu Sunčevog sustava, području koje nazivamo Kuiperovim pojasom. Da bi takvo područje, slično asterodidnom pojasu samo mnogo veće, moglo postojati iza poznatih planeta pretpostavljalo se još sredinom prošlog stoljeća. No, prve potvrde stigle su tek 1990-ih. Tada smo počeli otkrivati brojna mala tijela Sunčevog sustava iza Neptuna – takozvane transneptunske objekte. Osim Plutona, danas poznajemo više od 1650 takvih objekata. Jedan od njih, Eris, čak je veći od Plutona. Erisovo otkriće, 2005. godine, NASA je prvobitno obznanila kao otkriće desetog planeta. No, brzo je postalo jasno da broju takvih "planeta" uskoro neće biti kraja. Zato je pojam planeta redefiniran i to je lijep primjer kako se s porastom znanja mijenja i značenje znanstvenih pojmova.
Nova definicija planeta, prihvaćena 24. kolovoza 2006. na 26. generalnoj skupštini Međunarodne astronomske unije u Pragu, planet opisuje kao: "nebesko tijelo koje se giba oko Sunca i koje je dovoljno masivno da poprimi približno kuglasti oblik zbog vlastite gravitacije, ali nije dovoljno masivno da postane zvijezda i koje je očistilo okolinu svoje orbite od manjih tijela". Dakle, ta se definicija planeta odnosi samo na planete Sunčevog sustava. O ekstrasolarnim planetima se zasad ne zna dovoljno, premda ih je dosad otkriveno više od 1900, da bi postojala univerzalna definicija koja bi obuhvaćala i solarne i ekstrasolarne planete. Pluton i Eres, a i brojna druga tijela Kuiperovog pojasa, zadovoljavaju prva tri uvjeta: gibaju se oko Sunca, dovoljno su masivni da im je gravitacija dala gotovo kuglasti oblik, ali nisu dovoljno masivni da bi u njihovom središtu započela termonuklearne reakcije. Ovaj treći uvjet razgraničuje planete od zvijezda. Između najvećeg planeta i najmanje zvijezde su smeđi patuljci ili neuspjele zvijezde. Transneptunski objekti, Pluton i Eres i sva velika tijela Kuiperovog pojasa, ne zadovoljavaju četvrti uvjet iz definicije planeta - nisu okolinu svojih orbita počistili od sitnijih tijela. A ta "sitnija" tijela baš i nisu šljunak. Procjenjuje se, recimo, da objekata većih od 100 km u promjeru ima više od 100 000.
Većina transneptunskih objekata su krumpirasti, poput aktualnog kometa Churyumov–Gerasimenko čije su slike nedavno obišle svijet. One transneptunske objekte koji su dovoljno masivni da ih je gravitacija gotovo zaokružila – a takvi imaju promjer reda veličine 1000 km – nazivamo plutonoidima. Osim Plutona i Erisa zasad su poznata samo još dva takva: Haumea i Makemake. Nešto šira kategorija je patuljasti planet. Ona osim plutonoida zasad obuhvaća i Ceres, objekt koji nije transneptunski nego se nalazi u asteroidnom pojasu, u području između Marsa i Jupitera.
Jedna od bizarnosti Plutona, za koju znamo od 1978. godine, je satelit Haron. Haron je tek nešto manji od Plutona tako da ta dva objekta zapravo čine dvojni sustav. Središte rotacije dvojnog sustava nije unutar Plutona. Haron i Pluton zapravo rotiraju jedan oko drugog, no kako Međunarodna astronomska unija nije definirala dvojni sustav patuljastih planeta onda Haron smatramo mjesecom Plutona. No, Haron nije jedini Plutonov mjesec. Zahvaljujući teleskopu Hubble zadnjih su godina otkrivena još četiri Plutonova mjeseca: Stiks, Niks, Kerber i Hidra. Sva ova imena preuzeta su iz mitologije, a odnose se na zemlju mrtvih. Stiks je rijeka podzemnog svijeta, Niks bog tame, Kerber pas podzemnog svijeta, a Hidra zmija s devet glava. Haron je splavar koji duše umrlih prevozi preko podzemne rijeke, a Pluton (ili Had) je glavni među njima – bog mrtvih. Sve u svemu, ne baš veselo mjesto.
Imena su krenula s Plutonom, od 1930. godine, kad je tada novootkriveni planet bio poznat kao "kraj svijeta", završetak Sunčevog sustava, najhladnije i najmračnije mjesto. I najzagonetnije – nakon vanjska četiri plinovita, velika planeta s prstenovima odjednom nešto malo i čudno. A danas je u taj mračni svijet stigla naprava koju su izradili i poslali ljudi. I ne samo da je stigla, nego je proletjela kroz "podzemni svijet" i nastavila dalje u dubinu Kuiperovog pojasa. Živimo u doba u kojem spektakularne vijesti iz svemira stižu praktički svakodnevno. Slike Plutona upravo putuju prema nama. Stay tuned.