— Published on 08/12/2014 / Bug.hr.
Dan pozornosti na asteroide (Asteroid Awareness Day) održat će se 30. lipnja 2015. Odlučila je to grupa znanstvenika i astronauta okupljena u globalni pokret koji pažnju svjetske javnosti nastoji usmjeriti na stvarnu opasnost od mogućeg katastrofalnog udara asteroida u Zemlju. Datum nije odabran slučajno. Na taj se dan, 1908. godine, dogodila Tunguska katastrofa – eksplozija svemirskog tijela, asteroida ili kometa, iznad Sibira. Bio je to najveći udar izvanzemaljskog objekta u Zemlju u pisanoj povijesti čovječanstva. U prošlosti je bilo daleko većih udara o kojima nemamo pisanih dokumenata, ali imamo geoloških zapisa: velikih kratera te izmijenjenog sastava i struktute tla. Najpoznatiji je, vjerojatno, onaj koji se dogodio prije nekih 65 milijuna godina i tada izazvao dugoročne globalne promjene koje su, u konačnici, dovele do iščeznuća mnogih živih vrsta, između ostalih i dinosaura. Veliki udari mogu se dogoditi ponovo. Zapravo, ne samo da se mogu, nego će se kad-tad dogoditi ponovo. No, za razliku od ranijih vremena danas većinu potencijalnih udara možemo predvidjeti dovoljno rano, a u budućnosti bismo se od velikih udara mogli čak i obraniti. Možda ne baš onako kao u filmovima Armagedon ili Žestoki udar, ali bismo u načelu mogli. Pod uvjetom da čovječanstvo na vrijeme postane svjesno opasnosti.
Kroz cijelu je ljudsku povijest postojao strah od smaka svijeta. Ne bez razloga. Velike su se prirodne katastrofe povremeno događale, a priče o njima sa strahopoštovanjem prenosile iz generacije u generaciju. Interpretacije su, u skladu s tadašnjim nerazumijevanjem prirodnih pojava, u pravilu bile nadnaravne, a mnoge su takve priče postale podloga za mitove i kasnije za religijske tekstove, primjerice Apokalipsu, posljednju knjigu Novog zavjeta.
Lijep i sveobuhvatan pregled katastrofa dao je, 1979. godine, moj omiljeni pisac, nevjerojatni Isaac Asimov (autor više od 500 knjiga) u djelu koje je u nas izašlo 1981. pod naslovom Primicanje katastrofa: propasti koje prijete našem svijetu. Noviji naslov na tu temu objavljen sredinom 2012. povodom ludila koje je te godine vladalo zbog navodnog smaka svijeta koji je bio najavljivan za 21. prosinca 2012. To je knjiga austrijskog astrofizičara Arnolda Hanslmeiera (čestog gosta Zvjezdarnice Zagreb) Svemirske katastrofe: znanstveni odgovor na pitanje o mogućem smaku svijeta. Hanslmeierova je knjiga ažurirana – puno smo toga o svemiru naučili u zadnjih 30 godina – ali je stilski i sadržajno daleko ispod Asimova.
Uglavnom, Primicanje katastrofa i Svemirske katastrofe opisuju cijeli spektar prirodnih pojava koje nas ugrožavaju na velikoj skali. Neke su, poput smrti našeg Sunca, neminovne ali jako daleke pa nas ovaj čas ne trebaju zabrinjavati. Druge su pak, poput eksplozija bliskih supernova, malo vjerojatne pa također nisu preveliki razlog za brigu. Potresi su relativno lokalizirani, a klimatske promjene relativno spore pa se s njima valjda nekako možemo nostiti. Druge vrste katastrofa zasad neću spominjati (čitajte Asimova!) - osim potencijalnih udara malih tijela Sunčeva sustava u naš planet. Opasnost od takvih udara je stvarna, nije zanemariva i može biti ugroziti sav život na Zemlji.
U tekstu Spuštanje na komet i rušenje konvencija nedavno sam napisao da Sunčev sustav, osim Sunca i planeta, čine doslovno milijarde malih tijela: od mikrometeorida (koji su mikrometarske veličine) preko meteorida (koji imaju do par metara u promjeru) pa do asteroida (čiji je promjer do tisuću kilometara). Sva ta mala tijela su, na neki način, planetarno smeće koje orbitira oko Sunca. Zbog relativno malih masa, u odnosu na mase planeta, putanje malih tijela nisu stabilne. Naime, pod utjecajem većih tijela mala tijela mogu lako promijeniti putanju. Tako i ona tijela koja nisu bila opasna po Zemlju mogu postati opasna. U tom silnom kaotičnom roju, od sitnih kamenčića do cijelih planina koje lete uokolo, Zemlja bude pogođena svako malo. Srećom, raspodjela po veličinama malih tijela Sunčeva sustava je eksponencijalna. Što znači da malih ima jako, jako puno, a sve većih naglo sve manje i manje. Također, atmosfera Zemlje, koliko god bila tanka i rijetka, štiti nas od većine malih tijela koja padaju prema površini. Zbog velike upadne brzine (koja je reda veličine kilometra po sekundi) i trenja mnoštvo jako malih tijela doslovno izgori na putu do tla. Za sobom ostave tek kratkotrajni svijetli trag koji na noćnom nebu opažamo kao meteor. Malo veći meteoridi ne izgore potpuno nego cijeli ili u dijelovima padnu na tlo. Ono što, od tog “kozmičkog kamenja”, dođe do tla nazivamo meteoritima.
Raspodjela učestalosti sudara meteorida i asteroida sa Zemljom u ovisnosti o početnom promjeru upadnog tijela obično se prikazuje logaritamskim skalama na obje osi. Iz takvog se grafa može očitati da, primjerice, objekti početne veličine 1 m padaju na Zemlju u prosjeku svaki sat vremena. A to je, morate priznati, prilična kamenčuga. No ta tijela, pa čak i ona koja u promjeru imaju do 30 metara, ne naprave veću štetu. Primjerice, tijela veličine 10 m padaju u prosjeku po jedno svake godine. Prošle je godine iznad ruskog grada Čeljabinska u atmosferu upalo tijelo čija je početna veličina bila oko 20 m, a masa oko 11 000 tona. To otprilike odgovara težini 1000 velikih i do vrha natovarenih kamiona-tegljača. I još jedan nezanemariv podatak: taj se “kamion” u Zemljinu atmosferu zabio brzinom od 65000 km/h. Strašno!
Asteroidi ili jezgre kometa koje su u promjeru od 30 do 100 m čine, upadom na Zemlju, već značajnu štetu. Premda eksplodiraju iznad tla, siloviti zračni udar razorno djeluje u krugu velikog promjera. Tijela od 100 m veličine padaju u prosjeku jednom u tisućljeću. Ona od 60 m padaju u prosjeku jednom u stoljeću. Takav je otprilike bio objekt koji je eksplodirao iznad Sibira 1908. godine. Čak 2000 kvadratnih kilometara šume bilo je sravnato sa zemljom. Konačno, tijela od 100 m do 1 km na tlu naprave krater promjera desetak kilometara, a u padom u more uzrokuju ogromni cunami. Pad takvih objekata može zbrisati cijelu jednu regiju. Takvi su događaji, srećom, vrlo rijetki. Tijela veličine 1 km padaju u prosjeku po jedno svakih milijun godina. Tijela veličine 10 km padaju u prosjeku po jedno svakih sto milijuna godina. Jedan takav udar dogodio se prije 65 milijuna godina na poluotoku Yucatán u Meksičkom zaljevu. Događaj te vrste doslovno znači globalnu katastrofu jer velika količina materijala izbačena u atmosferu dugoročno utječe na promjenu klime što završi pogubno za mnoge vrste života.
Iz raspodjele učestalosti može se jako dobro prognozirati – učestalost. Nažalost, ne može se prognozirati pojedinačni događaj. Ne možemo reći primjerice: objekt veličine 10 km pao je prije 65 milijuna godina pa smo idućih 35 milijuna godina mirni (jer je učestalost 1 na 100 milijuna godina). Idući takav sudar Zemlju čeka možda za 300 milijuna godina, a možda za 3 godine. Dobra je vijest ta da što je objekt veći, astronomi ga mogu ranije uočiti. U romanu Sastanak s Ramom Arthur Clarke je prvi put naveo ideju Svemirske straže (engl. Spaceguard). Kasnije je tu ideju razradio u romanu Božjičekić. Nedugo nakon toga, 1996. godine, osnovana je međunarodna organizacija Spaceguard Foundation čiji je cilj otkrivanje potencijalno opasnih objekata čije putanje prolaze blizu Zemlje.
Svemirska straža radi, otkriva i katalogizira potencijalno opasne objekte. No, to je još daleko od dovoljnog. Kao prvo, sadašnje mogućnosti Svemirske straže su premale, a drugo – i puno važnije – još uvijek nemamo plan ni potrebno znanje za akciju koju bismo eventualno proveli kad otkrijemo asteroid koji će se sudariti sa Zemljom. Zato su znanstvenici i astronauti, na inicijativu Briana Maya (gitarista grupe Queen koji je kasnije doktorirao astrofiziku) zamislili Dan asteroida. Da počnemo djelovati sada, a ne onda kad već bude prekasno.