— Published on 15/10/2011 / Tehnopolis 8.
Većina ljudi voli priče o čarobnim bićima. I to je dobro. Mašta je predivna ljudska sposobnost. Ona je preduvjet kreativnosti u znanosti i umjetnosti. No, pojedini ljudi ne mogu jasno razgraničiti fikciju od realnosti, izmišljeni svijet od stvarnoga. A to više nije dobro. To vodi do, u najboljem slučaju, povremenog donošenja krivih odluka ili, u najgorem slučaju, potpunog nesnalaženja u realnom svijetu.
Dobio sam priliku komentirati "natprirodne pojave koje se prenose usmenom narodnom predajom", konkretno vile i vilenjake. Vrlo neobičan zadatak za znanstvenika. No, prihvatio sam. Ne zato da pokušam ponuditi "znanstveno" objašnjenje vila nego zato da pokušam ukazati na, naizgled trivijalnu, razliku između znanosti i mita. Radi se zapravo o ključnoj razlici između prirodnog i natprirodnog.
Postoje dva načina na koje možemo tumačiti svijet. Oba su pretpostavke, oba su logički moguća, ali ne mogu oba biti ispravna – jedan, po definiciji, isključuje drugog. Prvi je supernaturalizam – ideja prema kojoj osim prirode postoji još i nevidljivi, nepredvidljivi svijet. Drugi je naturalizam – ideja da je priroda jedina prava stvarnost i ništa izvan nje ne postoji. Znanost radi u okviru naturalizma, sve pojave smatra prirodnim pojavama. Zato je znanstveno objašnjenje natprirodnog, kakvo nude takozvani parapsiholozi, naprosto apsurdno. Ono je, u najmanju ruku, nekonzistentno.
Zanimljiv je podatak da vile nisu baš tako stari mit. Priča o sićušnim ljudima s krilima počela je 1917. godine kad su se dvije djevojčice u jorkširskom selu Cottingley navodno fotografirale s vilama. Sve bi možda završilo kao bezazlena dječja igra da u priču nije neslavno povjerovao slavni Arthur Conan Doyle, autor Sherlocka Holmesa. Doyle je, nakon što su mu umrli žena, sin i brat, bio prgrlio spiritizam i pod svaku je cijenu želio dokaz postojanja nekog paralelnog, natprirodnog svijeta.
Vile i vilenjaci su postupno zaživjeli u pričama. Za Zubić vilu, primjerice, zna skoro svako dijete. S vremenom se vile počelo prepoznavati u drugim mitskim bićima (nadnaravnim stvorenjima iz narodne tradicije). Vjerovanje u takve stvorove uobičajeno je u svim zabačenim krajevima svijeta. Kod nas se ta vrsta vjerovanja posebno dugo zadržala u Istri. Ili su tamo sakupljači pučkih predaja naprosto bili marljiviji nego drugdje. Narodna kazivanja o štrigama, krsnicima, morama i orcima zapisali su, među ostalima, Drago Orlić (Štorice od štrig i štriguni) te Boris Perić & Tomislav Pletenac (Fantastična bića Istre i Kvarnera).
Stoga se može čuti kako "hrvatski parapsiholozi" Istru trenutačno smatraju prirodnim staništem vila. Stvar je u tome da su ti fairy tale znanstvenici pogrešno pomislili da ako su prikupili podatke koji se slažu s njihovom hipotezom da su prikupili podatke koji potvrđuju njihovu hipotezu.