— Published on 28/01/2023 / Ideje.hr.
Svemirski teleskop James Webb otkrio je svoj prvi egzoplanet, objavila ja NASA 11. siječnja ove godine. Taj planet, nazvan LHS 475 b, stjenovit je i po veličini potpuno jednak Zemlji. To samo po sebi i ne bi bila neka vijest, jer je do danas otkriveno više od 5300 egzoplaneta, da teleskop James Webb nije jedinstven po tome što može karakterizirati atmosferu egoplaneta. Prisutnost pojedinih kemijskih spojeva u atmosferi, poput metana, može biti dobar pokazatelj postojanja nekog oblika života. Ukratko, život na planetu ostavlja svoj potpis u atmosferi, a teleskop James Webb u stanju je taj potpis pročitati. To se zasad još nije dogodilo, no može se dogoditi uskoro. Sasvim je moguće da već ove godine saznamo da nismo sami u svemiru.
Čemu se možemo nadati?
U svemiru, izvan Zemlje, postoje vrlo složene molekule. U to smo se dosad uvjerili na temelju spektroskopskih opažanja. No, da bismo neku organiziranu materiju smatrali živom, u njoj moraju postojati i određeni procesi. Jedan od njih je samoodržanje. To je tendencija za održanjem na životu koja podrazumijeva primjerice mehanizme za pribavljanje energije i mehanizme za popravak oštećenja. Drugi proces je samoorganizacija. Pod tim se misli na sposobnost provođenja unutrašnjeg organiziranja, bez pomoći izvana. Na primjer, živa bića na Zemlji imaju genetski kod, upute po kojima sama sebe mogu izgraditi. Idući važan proces je razmnožavanje, postupak kojim jedinke stvaraju nove jedinke. I konačno: evolucijska prilagodba. Kakav god taj drugi život bio, razumno je očekivati da se s vremenom razvija tako da se prilagođava svojoj okolini. Kombinacijom razmnožavanja i evolucijske prilagodbe, uz uvjet da jedinke dospijevaju u različite sredine, nastaje bioraznolikost. Gdje ima života, najvjerojatnije ga ima u mnoštvu oblika.
Da je barem jedan od tih oblika života na nekom egzoplanetu počeo razvijati znanost i tehnologiju, to je ono čemu se prešutno nadamo, no ta nada baš i nema pokrića. Naime, znanost i tehnologija nisu nikakav evolucijski cilj kojem bi neki oblik života trebao stremiti. Evolucija uopće nema cilj. Život se naprosto prilagođava okolišu. Razvoj jezika, matematike, znanosti, umjetnosti, sve to je, iz evolucijske perspektive, produkt uma Homo sapiensa, a um je neka vrsta paunovog repa. Jedno svojstvo koje smo vjerojatno razvili mehanizmom spolnog odabira. Drugim riječima, tako je ispalo. No, uopće nije moralo tako ispasti. Kad bismo mogli vrijeme vratiti unatrag, recimo 100 milijuna godina, i pustiti evoluciju da djeluje 100 milijuna godina, što mislite kako bi život na Zemlji izgledao nakon te reprize? Isto kao sada? Nema šanse. Života bi vrlo vjerojatno bilo, ali Homo sapiensa s civilizacijom koju poznajemo najvjerojatnije ne bi bilo.
Ta spoznaja da razvoj života ne povlači nužno i razvoj znanosti meni je osobno bila vrlo šokantna. Prvi sam put toga postao potpuno svjestan tek nakon čitanja knjige Stephena Webba Ako u svemiru nismo sami GDJE SU VANZEMALJCI? 50 rješenja Fermijevog paradoksa i problema izvanzemaljskog života (Naklada Jesenski i Turk, 2014.). Webb polazi od Fermijevog paradoksa – prividne proturječnosti između općeg očekivanja da izvanzemaljske civilizacije postoje i činjenice da potvrdu njihovog postojanja zasad nemamo – te nudi 50 mogućih rješenja. Neka od njih su duhovita, poput Oni su ovdje i nazivaju se Mađarima, neka su poučna, poput Zvijezde su daleko, a neka vas natjeraju da se ozbiljno zamislite, poput Nastanak znanosti nije nužan. Osnovnu ideju knjige Webb je izložio kao govor Where are all the aliens? na jednoj konferenciji TED.
Dakle, moguće da uskoro saznamo da nismo sami, u smislu da života ima u izobilju, kao uostalom i egzoplaneta. No, sasvim je moguće i to da uopće nema onoga što mi smatramo inteligentnom civilizacijom sposobnom za komuniciranje, da smo u tom smislu potpuno sami. Ta je mogućnost toliko depresivna da je mnogima neprihvatljiva. U međuvremenu, dok ne saznamo više o životu u svemiru, možemo maštati. Ili uživati u tuđim maštanjima. Jer nekim ljudima zamišljanje izvanzemaljaca tako dobro ide kao da opisuju nešto proživljeno. Jedan od njih je Andy Weir kojega možda znate po Marsovcu (Algoritam, 2015.), no svakako ga morate upoznati po Projektu Spasitelj, novom romanu koji je nedavno objavljen u hrvatskom prijevodu (Lumen izdavaštvo, 2022.).
Projekt Spasitelj
Kad sam, sredinom ljeta 2021. godine, dobio ponudu da budem stručni recenzent hrvatskog prijevoda romana Project Hail Mary, pristao sam bez puno razmišljanja. Ima dosta pojmova iz fizike i astronomije, naziva dijelova svemirskih letjelica, rekla mi je urednica Miroslava Vučić. Autor je Andy Weir. Nema problema, rekao sam, premda mi to ime tada nije baš ništa značilo. Marsovca dotad nisam ni gledao ni čitao. No, čim sam počeo čitati tekst prijevoda Project Hail Mary (prevoditeljica je Ana Briški Đurđevac)osjetio sam da je roman poseban. Ma što poseban, fenomenalan! I ne samo meni. Bill Gates je za tu knjigu napisao: „Počeo sam ju čitati u subotu i završio u nedjelju.”
Andy Weir je nova SF-zvijezda. Radio je kao programer i gotovo tri desetljeća objavljivao svoje znanstveno-fantastične priče na mreži. Veću pažnju prvi je put privukao 2009. svojom kratkom pričom The Egg, a onda 2011. svojim prvim romanom Marsovac, koji je u nastavcima izlazio na mreži. Onda je 2014. objavljen kao knjiga uglednog izdavača i odmah zablistao na listama najprodavanijih knjiga. Već 2015. pojavio se kao film (režija Ridley Scott, glavna uloga Matt Damon). A onda se 2021. pojavio Projekt Spasitelj koji, vrlo vjerojatno, nije tek prolazni hit nego budući klasik znanstveno-fantastičnog žanra.
Nakon što sam tekst prijevoda pažljivo iščitao, kao recenzent, roman sam ponovo s užitkom čitao, kao čitatelj, čim što se pojavio u tiskanom obliku. A onda sam posegnuo i za Marsovcem. I on je dobar, ali Projekt Spasitelj je stvarno poseban. Najprije o sličnostima. Weir je dobar poznavatelj prirodnih znanosti, matematike i tehnike. Otac mu je bio fizičar, majka elektrotehničarka, formirali su ga klasici tvrdog SF-a: Arthur C. Clarke i Isaac Asimov. To se osjeti u njegovim romanima. Dominira znanstvena točnost i logika. Opisi su toliko precizni kao da čitate stručno izvješće stvarnih događaja. Ali nisu nimalo dosadni. Od prve do zadnje stranice traje napetost. Atmosfera je zadivljujuća. Dinamično, duhovito, inteligentno.
Zajednički nazivnik oba romana je spašavanje. Osamljeni pojedinac u bespuću svemira opstaje zahvaljujući svojem znanju. U Marsovcu se spašava jednog čovjeka, Marka Watneyja, astronauta koji je nesretnom igrom slučaja ostao sam samcat na Marsu. U Projektu Spasitelj spašava se cijelo čovječanstvo, ugroženo slabljenjem Sunca zbog djelovanja neobičnog izvanzemaljskog oblika života. Opet jedan čovjek, Ryland Grace (nekad molekularni biolog pa učitelj pa na kraju astronaut), ostaje sam samcat, ovaj put u svemirskom brodu na putu do zvijezde Tau Ceti udaljene od Sunca 12 svjetlosnih godina.
No, dok Mark Watney kontakt uspostavlja sa Zemljom i pomoć dobiva od znanstvenika NASA-e, Ryland Grace kontakt uspostavlja s... pazite sad... izvanzemaljcem koji je u istoj nevolji (ostao sam samcat u svojem brodu s istom misijom da spasi svoju zvijezdu od iste najezde zvjezdanog nametnika). Evo scene, neposredno prije samog susreta, koja pokazuje atmosferu i duhovitost:
Kuc-kuc-kuc.
Ma ne, to uopće nije jezovito. Totalno je normalno kad ti netko pokuca na vrata usred svemira, dvanaest svjetlosnih godina od kuće.
Opis izvanzemaljca, kojeg Grace naziva Kamenko, za svaku je pohvalu. Malo se pisaca znanstvene fantastike upustilo u takav nezahvalni pothvat. Treba biti majstor da tako nešto ne ispadne bez veze. A Andy Weir jest majstor. Njegov je izvanzemaljac neobičan, ali tako dobro zamišljen da je potpuno uvjerljiv. I toliko simpatičan da poludite za njim. Nešto nevjerojatno.
Kao i kod Marsovca, slijedi filmska adaptacija. Andy Weir je još prije izlaska knjige bio prodao autorska prava na film za tri milijuna dolara. Bit će zanimljivo to pogledati mada, iskreno, nemam baš velikih očekivanja. Filmska verzija Marsovca pokazala je koliko se izvornih dimenzija izgubilo: duhovitost, bogatstvo znanstvenih i tehničkih detalja, specifična atmosfera romana. U svakom slučaju, film ne bi trebao biti zamjena za čitanje. Prije, jedno komplementarno ostvarenje inspirirano romanom koje bi, između ostalog, trebalo biti i poticaj na čitanje izvornog djela.