— Published on 15/10/2012 / Tehnopolis 18.
Kulture neće biti. Taj Arsenov stih, koji zvuči poput nekog antiutopijskog proročanstva, mogao se ponovo čuti na nedavnom koncertu Matije i Arsena Dedića u zagrebačkoj Gradskoj kavani. Ako znate što je umjetnost i beskompromisno ju zastupate, a okruženi ste mediokritetima i lažnjacima onda, prije ili kasnije, morate izgubiti optimizam. Dok vidite kako likovni kritičari brane kič i amaterizam, znanstvenici zagovaraju religiju i pseudoznanost, a ravnatelji obrazovnih ustanova preferiraju polupismene i samoproglašene stručnjake, onda ne možete ništa drugo ni reći nego: kulture neće biti.
Ne radi se tu o kraju kulture do kojeg bi došlo zbog nekih objektivnih, vanjskih ograničenja. To nije kraj poput kontroverznog Kraja povijesti Francisa Fukuyame ili studioznog Kraja znanosti Johna Horgana. Radi se o kraju kulture prema kojem nas vode ljudi koji su trajno zasjeli u fotelje voditelja kulturnih institucija i postali sami sebi svrhom. Takvi su digli ručnu kočnicu i imaju samo jednu brigu: održati status quo. Stanje u kojem nema novaca pa se, eto, ne može ništa ni napraviti.
Inače, mnogi voditelji naših kulturnih, obrazovnih i znanstvenih institucija, posebno onih u provincijskim sredinama, imaju zajedničku mantru: nema novaca. Vi im kažete "dobar dan", oni uzvrate "nema novaca". Kako ste? Nema novaca. Ili, "nemam nofce", kako govori jedan ravnatelj srednje škole. Naime, taj je odgovor postao poštapalicom nakon što je izgovoren bezbroj puta, izgovoren kao odgovor na pitanje zašto su predloženi programi loši, a njihove realizacije još gore.
Daleko od toga da novaca za kulturu, obrazovanje i znanost ima previše. Ne tvrdim ni da ga ima dovoljno. Tvrdim samo da je manjak novca jedno univerzalno, ali jako prozirno, opravdanje mnogim hoštaplerima i nesposobnjakovićima. Onima koji ništa ne bi napravili ni da imaju neograničena sredstva na raspolaganju.
Najgore je od svega što se upravo takvi dokopaju rukovodećih pozicija s kojih ih više ni bog ne može skinuti. Bizarnih primjera ima koliko hoćete. Jedan od ravnatelja provincijske škole, primjerice, ima farmu bikova. Za prosperitet kulture je manje važno što tu i tamo obiđe svoje djelatnike u gumenim čizmama i s mirisom štale. Važnije (čitaj: pogubnije) je to što se upravo takav čovjek, kojem je sexual harassment uobičajena radnja poput jutarnjeg umivanja, predodređen za doživotnu vladavinu, mandat za mandatom, kao drug Tito.
Stari su Dubrovčani znali da vlast kvari pa je knez (latinski rector) imao mandat od samo mjesec dana. Rektori naših sveučilišta imaju mandate od četiri godine koje redovito produlje na još četiri godine. Nakon toga bi trebali otići. No, neki se toliko osile i izgrade takvu mrežu podređenih, kao što se događalo u Splitu i Osijeku, da odluče ignorirati sve statute i zakone te ostati na vlasti zauvijek, poput faraona.
Ako se rektori sveučilišta, kojima je mandat zakonski ograničen, ne daju otjerati pa tko bi onda otjerao seoske ravnatelje kojima zakon dopušta bezbroj mandata. Nedavno je jedan lokalni list objavio da je direktor-rekorder na čelu pučkog otvorenog učilišta već 26 godina. To je, po meni, prava tragedija hrvatske kulture, a ne činjenica da se za kulturu odvaja premalo novaca.
Svaki jednom-šef-zauvijek-šef vodi, bez iznimke, u mediokritetstvo. Jedina ideja vodilja takve osobe je isplesti društvenu mrežu političkih poznanstava koja je, po mogućnosti, otporna na sve promjene. Socijalizam ili kapitalizam, HDZ ili SDP, nije važno. Bitno je održati se na prijestolju.
Učinkoviti način kako sačuvati tron je taj da se okupi što više nekompetentnih djelatnika, po mogućnosti bez potrebnih kvalifikacija. Takvi se, naime, neće usuditi buniti niti će se javiti, kao protukandidirati, za ravnatelja. Svojedobno sam čuo kako se jedan srednjoškolski ravnatelj hvali drugome velikim brojem svojih djelatnika bez odgovarajuće stručne spreme. Spasio je, kao, ljude da ne ostanu bez posla iako za taj posao nisu. Jako lijepo. No, pozadina te priče je manje lijepa. Taj je isti ravnatelj i doveo te ljude (s dobrim razlozima) dok su drugi, s diplomama, uzalud čekali svoju šansu. Da vrijednosti nisu okrenute naglavačke taj bi se ravnatelj hvalio velikim brojem najstručnijih i najsposobnijih ljudi koje je uspio privući u svoju ustanovu, kao što se hvale oni koji uspješno vode vrhunska svjetska sveučilišta ili institute.
Ukratko, problem novaca će doći u prvi plan tek kad se riješi puno veći problem, kad se maknu ljudi koji koče kulturu, obrazovanje i znanost. Mandat ravnatelja bi trebao biti ne četiri nego godinu dana. A produljenje za još jednu godinu praktički neizvedivo. Eventualno, ako ravnatelj u prvom mandatu dobije bar dvije Nobelove nagrade, iskleše jednog Davida, sklada jednu 9. simfoniju u d-molu i napiše bar jednog Uliksa te ako se Vijeće Ujedinjenih naroda rasplače nad njegovom molbom za produljenje, tada bi mogao dobiti još jedan jednogodišnji mandat. A nakon toga: sikter, kao što je zagrebačkoj publici poručila gospođa ministarka na kraju Nušićeve drame.