— Published on 01/09/2006 / Op.a 6(13) (rujan 2006.).
Nedavno se u izlozima knjižara pojavila knjiga privlačnog naslova Tajne i misteriji svijeta (VBZ, 2006). Autorica Sylvia Browne, prema tvrdnjama izdavača, “napisala je djelo koje će zasjeniti sve ostale knjige s toga područja”. Otkrit ću vam tajnu odmah na početku. Kupite li ovu knjigu, bacili ste svoj novac u vjetar. Postoje mnoge, neusporedivo bolje knjige toga tipa.
Nemam ništa protiv misterija, štoviše često uživam u njima. Trudio sam se ne imati predrasuda, premda se Sylvia Browne sama odredila kao “djevojka iz Kansas Cityja koja je postala vidovnjakinjom”. Jednostavno rečeno, njezina je knjiga očajno loša.
Evo nekoliko primjera. Autorica u uvodu navodi da se njezina istraživanja temelje na znanstvenim izvorima. To zvuči dobro. No, pročitate li cijelu knjigu naći ćete ovakav popis izvora: internet (gotovo isključivo mrežna stranica World Mysteries), “čitanje” polaganjem ruku na predmete (takozvana psihometrija), duhovni vodič Francine (Sylvia Browne tvrdi da je clairaudient tj. čuje glasove u svojoj glavi) i pokojna baka Ada (također vidovnjakinja).
U isti koš s vilama, NLO−ima i čupakabrama (sve ovo zasigurno postoji, smatra Browne), vampirima i vragom (ovo pak sigurno ne postoji, tvrdi autorica) strpane su i crne rupe koje su danas neupitna i vrlo detaljno poznata znanstvena činjenica.
Izbor citata dočarat će Vam stil knjige: “Pokazat ću vam koliko sam pametna”, “dovoljno sam iskusna da znam kako nikad ništa ne treba odbaciti”, “Mogu to reći bez ikakve lažne skromnosti: moja je baka bila suvremena svetica”. Sylvia Browne će vas također informirati o svojim valunzima, rastavi s prvim mužem, svojem profesoru u večernjoj školi koju je pohađala: “bili smo jako bliski, jako smo se voljeli”. Očekujete li vi takve pikanterije u zbirci misterija svijeta? Mene su osupnule.
Popis gluposti u knjizi je neizmjeran. Ove morate čuti: “znanstvenici…posjeduju veliku moć kojom mogu prikrivati nove informacije i istine”, “svatko može biti znanstvenik…samo bilježite činjenice dok ne prikupite više negativnih nego pozitivnih odgovora”, “Zato je pogrešna teorija o Velikom prasku: … To bi značilo da je Bog nesavršen, a to nije ni istinito ni logično”. Kao što je predložio Arthur Clarke, pojedine bi knjige trebalo označiti slično cigaretama: “Oprez! Čitanje ove knjige može ugroziti vaše mentalno zdravlje!”
Takav fenomen pri kojem čovjek prestane mariti za istinosnu vrijednost svojih tvrdnji zove se kenjaža (H. G. Frankfurt, Kenjaža − teorijski pristup, Algoritam, 2006.). Za razliku od lažova ili muljatora koji dobro znaju što je istina, (svjesno vas varaju: lažov neposredno, a muljator posredno) kenjatora ne zanima što je zapravo istina − on vam priča ono što želi da bude istina. Tajne i misteriji svijeta su stoga upravo to − kenjaža.
Ako tražite knjige tipa Tajne i misteriji svijeta (pisane po principu “jedno poglavlje − jedan misterij”) onda je daleko bolji izbor Velika enciklopedija neriješenih zagonetki (Mozaik knjiga, 2003.). Knjiga se sastoji od dva dijela u kojima autori C. Wilson i D. Wilson opisuju ukupno 63 zagonetke (ili misterija) ne opterećujući vas pritom svojim životnim mudrostima ili “teorijama”. Ako sve skupa ne shvaćate preozbiljno, možete se dobro zabaviti. Moje omiljene priče su Zagonetka Mary Celeste, Barbadoska grobnica i Kaspar Hauser.
Još je bolji izbor gotovo klasična trilogija koju je napisao Arthur Clarke u suradnji s John Fairley & Simon Welfare: Misterije svijeta (August Cesarec, 1989.), Svijet zagonetnih sila (August Cesarec, 1986.) i Kronika čuda i misterija (August Cesarec, 1988.). Prema prvoj i drugoj knjizi snimljene su vrlo gledane televizijske serije. Za treću je Clarke izjavio da lako mogla biti snimljena još jedna serija ali mu je “već dognjavilo stajati pred kamerama pod šrilankanskim suncem”.
Arthur Clarke posjeduje rijetku mudrost da očuva osjetljivu ravnotežu između skepticizma i lakovjernosti. To se možda najbolje očituje u poznatoj rečenici iz uvoda u Svijet zagonetnih sila: “Otprilike polovica ove knjige je, uz velikodušnu procjenu, besmislica. Na nevolju, ne znam koja polovica.” Kronika čuda i misterija završava temom NLO za koju Clarke kaže da mu “izaziva neodoljive napade zijevanja” (volim taj njegov komentar). Premda se lanac spremnih tumača niže od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika, Clarke ipak rezimira: “Svi mi mislimo da vjerojatno postoji mnogo života−i inteligencije−tamo vani među zvijezdama. No, nema ni najmanjeg čvrstog dokaza da je ona ovamo ikad došla.”
Dodajem još da su neke od zagonetki iz knjige Misterije svijeta u međuvremenu riješene. Npr. veliku sibirsku eksploziju dokazano je izazvao udar ogromnog meteorita (oko 40 metara u promjeru) koji se razletio na visini od oko 10 kilometara iznad površine Zemlje. Usput, u prvoj međunarodnoj ekspediciji u Tungusku 1991. godine sudjelovao je i najpoznatiji hrvatski astronom Korado Korlević.
Otprilike u isto vrijeme kad su objavljene Tajne i misteriji svijeta, izašla je i knjiga Krešimira Mišaka Telepatija i telekineza (SysPrint, 2006.). Autor je vjerojatno mnogima poznat kao urednik i voditelj televizijske emisije “Na rubu znanosti". Premda njegovu emisiju baš ne cijenim, moram priznati da je knjiga napisana jako dobro. Tekst se čita s lakoćom, informativan je i zanimljiv. Što je najvažnije, autor ne nameće svoje stavove (ili to barem ne radi izravno).
Knjiga je zgodan povijesni pregled istraživanja izvanosjetilnih fenomena od kraja 19. stoljeća do danas. Sadrži mnoštvo dobro odabranih fotografija te DVD s emisijom o parapsihologiji iz serijala “Na rubu znanosti". Na kraju knjige prikazana je zbirka postojećih teorija. Komentirat ću samo jednu rečenicu iz odlomka “Istraživanja Stanislava Grofa”: “Dr. Stanislav Grof, šef Psihijatrijskog istraživačkog centra i asistent profesora psihijatrije na Johns Hopkins University School of Medicine, objavio je …” Ova cijela formulacija očito je preuzeta iz Talbotove knjige Holografski svemir (Teledisk, 2006.) u kojoj stoji: “On je Stanislav Grof, voditelj psihijatrijskih istraživanja u Centru za psihijatrijska istraživanja u Marylandu i profesor asistent psihijatrije na Medicinskom fakultetu John Hopkins”. Mišak navodi Talbota u popisu literature pa je prepisivanje legalno. Problem je samo što ti podaci nisu točni (prepisivače se inače najlakše hvata kad prepisuju od krive osobe).
Premda nisam čitao izvornik, iz očito pogrešnog prijevoda Talbotovog teksta mogu zaključiti da je termin “asistent profesora” ili “profesor asistent” zapravo docent (Umberto Eco, Otprilike isto − iskustva prevođenja, Algoritam, 2005.). Nadalje, Grof je bio docent na Medicinskom fakultetu Johns Hopkins još davne 1967. godine. Nakon toga je otišao u Maryland te na još mnoga druga mjesta. Danas, gotovo 40 godina kasnije, istaknuti je profesor na Kalifornijskom institutu za integralne studije (CIIS). Usput, Stanislav Grof je izuzetno zanimljiva osoba i autor dvadesetak utjecajnih knjiga.
Priča o knjigama koje se bave čudima i misterijima ne bi bila potpuna da se ne spomene briljantna knjiga Carla Sagana Svijet progonjen demonima − znanost kao svijeća u tami (Jesenski i Turk, 2000.). Ova je knjiga Sveto pismo zdravog skepticizma i kritičke metode znanosti. Trebala bi biti uvrštena u obveznu školsku lektiru da bi se pomoglo lakovjernima u obrani od varalica i šarlatana.
Čitate li, dakle, knjige o zagonetkama, čudima, tajnama i misterijima te uz to imate i ambicija razmatrati ponuđene teorije, nek’ vam vademekum bude Saganov Svijet progonjen demonima. S druge strane, ako sve te priče ne uzimate previše ozbiljno, ako vas samo zabavljaju, onda je pravi izbor nije non−fiction (publicistika) nego fiction (beletristika). Umberto Eco u Šest šetnji pripovjednim šumama (Algoritam, 2005.) kaže: “Osim mnogih važnih estetskih razloga, mislim da romane čitamo i zato što u nama bude ugodan osjećaj da živimo u svjetovima u kojima je pojam istine neosporan, dok se stvarni svijet čini kao manje pouzdano mjesto.”
Jedan od nedavno objavljenih romana koji se može svrstati u žanr misterija je Lice Deana Koontza (VBZ, 2006.). Kao i u mnogim drugim Koontzovim romanima, ovdje ne postoji čvrsta granica između svijeta živih i svijeta mrtvih. Premda se romanu ne može osporiti napetost (u tome je Koontz majstor), Lice je daleko od najboljega što Koontz zna napisati. Od romana koji su u nas prevedeni, vjerojatno su bolji Čuvari (Mladinska knjiga, 1993.), Žestina (Sysprint, 2001.) i Čudni Thomas (VBZ, 2004.).
Moja su omiljena tema vampiri. Brama Stokera morao sam čitati u originalu s obzirom da je prvo hrvatsko izdanje romana Drakula (Stanek, 1999.) objavljeno tek 102 godine nakon originala. Pohvalna je činjenica za varaždinskog izdavača da knjiga ima pogovor (napisao ga je hrvatski “vampirolog” Boris Perić) što je sve rjeđa pojava u zadnje vrijeme. Vampiri su bili inspiracija za brojne priče i romane nakon Brama Stokera. Najpoznatiji su možda romani Anne Rice o vampiru Lestatu, francuskom plemiću iz 18. stoljeća. U novije vrijeme veliku je popularnost stekla Povjesničarka Elizabeth Kostove (Algoritam, 2005.) u kojoj središnju temu predstavlja potraga za legendarnim Vladom Tepešom Drakulom.
Konačno, hrvatska je književnost dobila svojeg originalnog vampira u romanu Borisa Perića Vampir (Naklada Ljevak , 2006.). Priča je to o najstarijem europskom vampiru Juri Grandu, bazirana na istarskoj legendi iz 17. stoljeća. Svakako preporučam.