— Objavljeno 14/06/2021 / Ideje.hr.
Razgovaram nedavno sa sinom o knjizi koju on ovih dana čita (Slavoj Žižek, Less Than Nothing: Hegel and the Shadow of Dialectical Materialism, Verso, 2012.), a on mi opisuje jedan zabavan primjer kojim Žižek ilustrira kako želje drugih ljudi utječu na ponašanje pojedinca. Priča ide otprilike ovako: nekoliko studenata raspravlja o izbornim kolegijima a jedan od tih kolegija ističu kao posebno poželjan zato što će ga navodno upisati neka jako zgodna studentica. Jedan od studenata upisuje taj kolegij i počne se silno truditi oko djevojke, no u jednom času iznenada odustaje. Zašto? Saznao je da to nije ona studentica o kojoj je grupa govorila.
Odmah mi postane jasno, što je sociolozima i psiholozima vjerojatno elementarna činjenica, da okolina uvijek ima utjecaj naše postupke. Bili mi toga svjesni ili ne, priznavali mi to ili ne, svi smo "pod tuđim utjecajem" kako bi rekla Jane Austen.
One rijetke koji se vrijedno trude ne plesati onako kako drugi sviraju, snađe uvijek ista sudbina: društvo ih proglasi ludima. To je divno opisao najveći cinik (Ambrose Bierce, Đavolji rječnik, Šareni dućan, 2008.) u svojoj definiciji pojma lud: "pogođen visokim stupnjem intelektualne neovisnosti; neprilagođen standardima mišljenja, govorenja i djelovanja onih koji su stvorili usklađenu sliku o sebi; u sukobu s većinom; ukratko, neobičan".
Svima koji negiraju utjecaj okoline na svoje ponašanje dobra pouka može biti poznati stanfordski eksperiment zatvora (Philip George Zimbardo, Luciferov učinak: Kako dobri ljudi postaju zli, TIM press, 2009.). Grupa studenata-dobrovoljaca igra uloge čuvara i zatvorenika u višednevnoj simulaciji zatvora. Čuvari s vremenom postaju brutalni, ali ne zato što su po svojem psihičkom ustrojstvu predodređeni da budu takvi nego zato što je pritisak okoline bio prejak. Glavni je zaključak te studije, koju Zimbardo detaljno opisuje u spomenutoj knjizi, da se malo tko može oduprijeti snažnim situacijskim pritiscima. Zapravo, "malo tko" je politička korektnost koja nam ostavlja nadu (lažnu) da smo, eto, možda baš mi ti sjajni primjerci ljudskoga roda koji nikada ne bi pokleknuli.
Pada mi na pamet jedna analogija s fizičkom situacijom. Čestica – koja ima neke karakteristike, recimo: masu, naboj, energiju, brzinu – nalazi se u nekom polju, recmo: gravitacijskom, električnom, magnetskom, svejedno kojem. Čestica predstavlja pojedinca, a fizičko polje njegovu okolinu. Prva je činjenica, iz fizike, da čestica ne može otići negdje gdje uopće nema polja. Takvog mjesta u svemiru nema. Postoje područja gdje su neka od polja vrlo slaba, ali nema mjesta gdje bi sva moguća polja bila egzaktno nula. Druga je činjenica da na česticu u polju djeluje sila. A sila određuje kako će se čestica gibati. Zaključno, utjecaj okoline uvijek postoji i okolina određuje ponašanje čestice. E sad, do koje će mjere čestica biti "pod utjecajem" ovisi o međuigri između karakteristika čestice i jakosti polja. Međutim, koliko god neka čestica imala "snažan karakter", uvijek postoji dovoljno jako polje koje će ju pokoriti.
Za razliku od čestica koje svoju volju nemaju, ljudi ju imaju. Odnosno, vole zamišljati da ju imaju. Isto tako, vole zamišljati da nisu ni pod kakvim utjecajem. Pogotovo ne pod lošim. Bože sačuvaj! A dobrih se utjecaja ne sramimo, njima se rado prepuštamo. Tako zapravo imamo rješenje za svaku situaciju. Što god izvedemo možemo tvrditi da smo ili to baš htjeli ili da je to dobro.
Čovjek je "društvena životinja", kako u naslovu svoje knjige kaže David Brooks, pa se rado prepušta utjecaju skupine kojoj želi pripadati. Zato očekivanja grupe određuju ponašanje pojedinca, pripadnika te grupe. A ta pojava ima poznati naziv – kultura. Grupa bi, načelno, moglo biti cijelo čovječanstvo. No, oko te pripadnosti se ne moramo posebno truditi, imamo ju po defaultu. Tako da globalna kultura i nije nešto na cijeni (što se možda promijeni ako nas napadnu nekakvi kozmički reptili, kao u pjesmi TBF-a Bog i zemljani).
Geografska ili etnička pripadnost danas jesu in pa zato kulturu najčešće s njima povezujemo. No pojam kulture odnosi se i na postupke, ponašanja i očekivanja raznih skupina ljudi, od malih (recimo kvartovske škvadre) do velikih (recimo organizacije Greenpeace), koje nam mogu imponirati pa njihova očekivanja rado ispunjavamo. Drugim riječima, svojevoljno se stavljamo pod njihov utjecaj. Znanstvena zajednica je jedna od takvih potencijalno privlačnih zajednica koja, kao i svaka druga skupina, ima svoja očekivanja. I to velika.
Festival znanosti 2021.
Kao tema Festivala znanosti 2020. godine odabrana je kultura znanosti. Zbog pandemije taj događaj nije održan pa je tema prebačena na Festival znanosti 2021. Na što su organizatori točno mislili pod kulturom znanosti, objasnili su u svojoj uvodnoj riječi jednim skupom pitanja: "Nastanjuje li znanost naše načine mišljenja, poštujemo li znanstvena otkrića, razumijemo li značaj istraživanja za svakodnevni život i njegovu kvalitetu, slijedimo li upute znanstvenika i stručnjaka, kako se borimo za vrednovanje znanosti i koliko smo uspješni u tome? Tko utječe na naša mišljenja, stavove, predrasude u doba kada je informacija dostupna svima, ali ne i svijest o njezinom porijeklu, istinitosti i kvaliteti."
Ako kulturu određuju postupci, ponašanja i očekivanja onda se ovdje radi o postupcima, ponašanjima i očekivanjima javnosti (ne znanstvenika samih) po pitanju znanosti. To je važna tema, no s obzirom da ja osobno o tome pišem i govorim već dva desetljeća, uzeo sam si slobodu da na Festivalu znanosti malo pomaknem perspektivu i govorim o postupcima, ponašanjima i očekivanjima znanstvenika samih. Snimka tog predavanja dostupna je na mojoj mrežnoj stranici. Glavne ideje pokrivene predavanjem iznosim u nastavku ovog teksta.
Prije toga, čisto radi potpunosti, evo mojeg komentara gornjih pitanja. Nastanjuje li znanost naše načine mišljenja? Jednim dijelom da. Trebala bi, jer se školovanje većinom temelji na znanostima. Svi predmeti, osim jednog, temelje se na znanostima. Taj jedan temelji se na ugovorima. Vatikanskim. E sad, ljudi obrazovanjem grade svoju sliku svijeta. Očekivano znanstvenu. No, školovanje je tek jedan, premda mnogima i jedini, vid obrazovanja. Osim slike svijeta u glavi nosimo i nekakav svjetonazor koji je možda kompatibilan sa znanstvenom slikom svijeta, a možda i nije. Najčešće nije. Sve u svemu, nisam optimističan što se tiče "naših načina mišljenja". U mnoge glave znanost i logika sramežljivo pokušavaju ući, ali ne nailaze na dobrodošlicu jer je prostor već zauzet s mitovima, predrasudama, ideologijom i, naravno, glupošću.
Poštujemo li znanstvena otkrića? Uglavnom da. Bio znalac ili neznalica, svatko ostaje zapanjen čudesima koja je znanost omogućila, a koja ne može ignorirati jer su svuda uokolo. Kad vidi kako Airbus A380, mase veće od 500 tona, u zrak podiže više od 800 putnika i prebacuje ih preko oceana, čovjek osjeti strahopoštovanje. Ne može tvrditi da to ne postoji ili da je ostvareno meditacijom ili molitvom. Ostvarili su to inženjeri i znanstvenici koji znaju matematiku, mehaniku fluida (konkretno Bernoulijevu jednadžbu), elektroniku (koja je proizašla iz kvantne fizike), znanost o materijalima, kemiju i razne druge stvari iz prirodnih i tehničkih znanosti. Međutim, ljudi su često nedosljedni. Poštuju znanstvene dosege od kojih imaju koristi, recimo pametne telefone i internet, ali ako ta ista znanost dovede do spoznaje koja se kosi s njihovim uvjerenjima, ljubavi je momentalno kraj. Onda znanost odjednom laže, i nema više govora o poštivanju znanstvenih otkrića.
Razumijemo li značaj istraživanja za svakodnevni život i njegovu kvalitetu, slijedimo li upute znanstvenika i stručnjaka? Da. Ali opet uvjetno, kao i u prethodnom pitanju. Sve dok se istraživanja ili stručnjaci bave onime što ne zadire u naš svjetonazor, ideologiju, vjeru, naciju, navijački klub, ribičko društvo. Ako nam taknu naše svetinje, odmah oslijepimo na značaj istraživanja i oglušimo na upute znanstvenika.
Kako se borimo za vrednovanje znanosti i koliko smo uspješni u tome? E sad, kako tko. Rekao bih da se situacija značajno popravila zadnjih 20 godina sudeći po rastućem broju festivala znanosti, znanstvenih tribina, radijskih i televizijskih emisija te mrežnih portala koji govore i pišu o znanosti. Pitanje je samo koji je cilj? Ako nam je cilj jedino pokazati da je znanosti cool, onda je sve skupa uzaludan posao. Jer, to smo ionako znali. Ako je cilj da se kod mladih ljudi pobudi interes za prirodoslovlje, matematiku i tehniku onda ima smisla. Samo, nešto slabo viđam mlade po znanstvenim tribinama, a bojim se da ni za znanstveno-popularizacijskim tekstovima baš ne posežu. A što se tiče opće populacije, ne samo mladih, mislim da bi korisnije bilo staviti naglasak na razumijevanje funkcioniranja prirodnih znanosti. Jer to svakome može koristiti za bolje snalaženje u današnjem visokotehnološkom svijetu i za donošenje kvalitetnijih odluka u svakodnevnom životu. No, to više nije popularizacija nego promocija znanosti.
I zadnje pitanje: tko utječe na naša mišljenja, stavove, predrasude u doba kada je informacija dostupna svima, ali ne i svijest o njezinom porijeklu, istinitosti i kvaliteti. Utječu svi koji čine našu okolinu. To sam detaljno obrazložio u prvom dijelu ovog teksta. I taj je utjecaj neizbježan. Pravo je pitanje čiji utjecaj dominira? Utjecaj onih koji su najuporniji i koji znaju svoj posao: da treba početi što ranije i ciljati na emocije. Zato vjeronauk kreće od vrtića (na vrijeme!). Fizika, kemija i biologija kreću tek u sedmom osnovne (prekasno!). Logika, kao predmet, dođe tek na kraju srednje škole, ali samo za sićušan postotak učeničke populacije. Osim toga, ako je časna sestra koja drži vjeronauk blaga i srdačna osoba, a nastavnik matematike ili kemije neugodna osoba koja širi strah i stvara učeniku uvjerenje "nije to za mene", onda je valjda jasno čiji utjecaj dominira. Neću reći da nema užasnih vjeroučitelja ni divnih nastavnika prirodoslovnih predmeta. Naravno da ih ima. Samo je previše onih čija je životna misija da učenici zamrze njihov predmet. Za vježbu: zamislite svijet u kojem su svi nastavnici matematike i prirodoslovnih predmeta divni ljudi, puni entuzijazma koji su kod djece u stanju pobuditi iskreno zanimanje i ljubav za predmet. E da, i logika se uči na svim razinama, od vrtića do fakulteta. Dok to zamišljate može u pozadini tiho svirati Imagine od Beatlesa. Dobro. A sad se polako vratite u stvarnost. Naglo izranjanje može izazvati dekompresijsku bolest.
Projekt Understanding Science
Nego, da se vratimo na znanstvenu kulturu odnosno postupke, ponašanja i očekivanja unutar znanstvene zajednice. Brojne su značajke te kulture o kojima bi vrijedilo govoriti. Odabrao sam četiri očekivanja za koja smatram da ih vrijedi istaknuti: (1) priznavanje doprinosa drugih; (2) poštivanje etičkih normi; (3) poštenje, integritet, objektivnost; (4) strogo propitivanje svih tvrdnji.
Kititi se tuđim perjem je u redu ako ste Indijanac ili ako idete na maskenbal. Ali nije u redu ako objavljujete znanstveni rad, znanstvenu knjigu ili ako dajete izjavu za medije o rezultatima svojih istraživanja. To bi trebalo biti jasno samo po sebi. Ipak, studentima to puno puta izričito napominjemo, vraćamo im seminarske, završne i diplomske radove ako tuđe tvrdnje ili podatke nisu korektno citirali. Svejedno, neki to nikad ne savladaju. Pa svako malo osvane neki političar-plagijator koji je "zaboravio" napisati odakle je kopirao cijele paragrafe.
Da ne ostanem na pukoj teoriji, evo mojeg primjera "priznavanju doprinosa drugih": naslov spomenutog predavanja, koje sam bio održao na ovogodišnjem Festivalu znanosti, "Znanstvena kultura: velika očekivanja" preuzeo sam s mrežne stranice projekta Understanding Science. Taj projekt ostvario je Muzej paleontologije Kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyu. Podnaslov "Velika očekivanja" preuzet je pak iz naslova romana Charlesa Dickensa.
I ovo bi trebalo biti jasno samo po sebi, barem za ona nepisana pravila: civilizacijske dosege i općeljudske vrijednosti. Postoje, međutim, i pisana pravila. To su, primjerice, upute koje objavljuju uredništva znanstvenih časopisa, zatim ugovori znanstveno-istraživačkih projekata, statuti, etički kodeksi i drugi dokumenti raznih akademskih institucija i slično.
Jedan od mojih snažnih dojmova iz studentskih dana koji nije izblijedio ni nakon 30 godina je ovaj: na predavanju iz opće fizike pitao nas je profesor (bio je to Ksenofont Ilakovac) znamo li koja je zajednička karakteristika svih tih fizičara koje spominjemo, a koji su dali svoje doprinose razumijevanju osnova fizike. Nismo znali. Onda nam je on rekao: svi su radili pošteno, nisu varali. Nisam tada shvaćao zašto je to tako važno. Kasnije mi je postalo jasno. Na stranicama projekta Understanding Science ovako su to objasnili: "The aim of science is to uncover the real workings
of the natural world, and that requires honesty. You can't get to the truth by exaggerating results, fudging numbers, selectively reporting data, or interpreting evidence in a biased way." (Cilj je znanosti otkriti kako stvarno funkcionira svijet prirode, a to zahtijeva poštenje. Do istine ne možete doći preuveličavanjem rezultata, lažiranjem brojeva, selektivnim iznošenjem podataka ili pristranim tumačenjem potvrda.)
Ovo sam namjerno ostavio za kraj. Međutim, to očekivanje smatram ne samo najvažnijim od sva četiri navedena nego najvažnijim od svih postojećih. U jednoj sjajnoj znanstvenoj početnici, meni posebno dragoj knjizi (John Ellis, How Science Works: Evolution, A Student Primer, Springer, 2010.) ta je činjenica ovako opisana: "Znanost ima samo jednu dogmu: nema dogmi!" Dogma je tvrdnja koju, po definiciji, ne propitujemo. U nju vjerujemo. To je temelj vjere. Suprotnost vjeri je sumnja. Znanstvenik ima obavezu sumnjati, uvijek iznova propitivati.
S obzirom da je ovo tekst o kulturi, znanstvenoj kulturi, ima puno referenci (pošteno citiranih) na knjige, pjesme, predavanja, mrežne stranice. Nedostaje još film. S njim ću završiti: Agora (Alejandro Amenábar, 2009.). Od kad sam ga gledao ne prestajem se čuditi kako je u jednom kratkom citatu izvrsno pogođena sama bit znanosti, ono što sada izdvajam kao ključnu odrednicu znanstvene kulture. Hipatija, grčka filozofkinja i matematičarka, obraća se Sinesiju, svojem bivšem učeniku a tada biskupu iz Cirene. Sinesij joj nudi da javno prihvati kršćanstvo, što bi joj možda spasilo život. Hipatija odbija. Sinesiju kaže ovako: "Sinesij, ti ne propituješ svoja uvjerenja... ne smiješ... ja moram".