— Objavljeno 11/01/2015 / Bug.hr.
Bude li čovječanstvo imalo sreće preživjeti sve buduće katastrofe i opstati dovoljno dugo, jednoga će dana morati otići sa Zemlje. Ako nas prije ne uništi udar velikog asteroida, ili erupcija supervulkana, ili epidemija izazvana nekim mikroorganizmom, ili ako rastući nesrazmjer tehnološke moći i ideološke zadojenosti ne dovede do samouništenja (što je, čini se iz današnje perspektive, ipak najizglednija apokalipsa), doživjet ćemo superkatastrofu čija je vjerojatnost 100% - smrt Sunca. Kao i svaka druga zvijezda u svemiru, Sunce se s vremenom mijenja. Kako će ponestajati “gorivo” za termonuklearnu “peć”, Sunce će ulaziti u fazu crvenog diva i u neko doba postati toliko veliko da će doslovno progutati Merkur, Veneru i Zemlju. No, puno prije toga, za otprilike milijardu godina odsad, postat će toliko sjajno da će ispariti svu vodu sa Zemlje i pretvoriti naš planet u krajnje negostoljubivo mjesto za život kakav poznajemo. Tada će nam definitivno trebati neka nova Zemlja. Još prije 20 godina tek smo nagađali o postojanju planeta sličnih Zemlji u orbitama oko drugih zvijezda. Danas znamo za više od 1800 egzoplaneta, a nove otkrivamo iz dana u dan. Prošli su tjedan objavljeni rezultati znanstvene analize dvanaest egzoplaneta koje je otkrio svemirski opservatorij Kepler. Dva od tih dvanaest planeta pokazala su se dosad najsličniji Zemlji, s obzirom na veličinu i na tok zračenja s matične zvijezde.
Još je 1584. Giordano Bruno tvrdio da su zvijezde druga Sunca oko kojih kruže njihovi planeti te da postoji “nebrojeno mnogo svjetova sličnih našem”. Tada je to bila teška hereza, jedna od nekoliko za koje je Bruno optužen, zatočen, suđen te na kraju spaljen na lomači na Cvjetnom trgu u Rimu, 1600. godine. Ideja da su zvijezde druga Sunca bivala je među astronomima prihvaćana postepeno, kroz nekoliko idućih stoljeća, kako su se skupljale nove spoznaje o svemiru. No, ideja o postojanju egzoplaneta ostala je čistom hipotezom do 90-ih godina 20. stoljeća. Prva pouzdana detekcija egzoplaneta (ili ekstrasolarnog planeta) u orbiti oko zvijezde glavnoga niza, kojemu pripada i naše Sunce, objavljena je 1995. pa se ta godina uzima za početak ere otkrića egzoplaneta. Do danas se broj otkrivenih egzoplaneta popeo na 1876. Većina njih otkrivena je u misiji Kepler.
Svemirski teleskop Kepler, koji je NASA lansirala u ožujku 2009. godine, namijenjen je isključivo otkrivanju planeta sličnih Zemlji blizu nastanjivih zona u orbitama oko drugih zvijezda. Nastanjiva zona je područje oko neke zvijezde u kojem eventualni planet na svojoj površini ima takve uvjete tlaka i temperature da voda može biti u tekućem stanju. Dakle, ni prevruće, ni prehladno nego – taman. Kao u priči o Zlatokosoj. Zato se nastanjiva zona kolokvijalno naziva zonom Zlatokose. Kepler je dosad potvrdio 1000 egzoplaneta u 440 različitih zvjezdanih sustava, uz više od 3000 kandidata koji još nisu potvrđeni. Prije par dana, 6. siječnja, potvrđen je točno tisućiti egzoplanet kojega je otkrio Kepler. Tada je u javno dostupan arXiv stavljen i spomenuti članak koji je upravo bio prihvaćen u časopisu Astrophysical Journal. Od dvanaest planeta analiziranih u tom radu osam ih je u zoni Zlatokose, a dva su se pokazala kao dosad najsličnija Zemlji: Kepler-438b i Kepler-442b.
Osim što bi ekstrasolarni planeti slični Zemlji u nastanjivim zonama drugih zvijezda jednoga dana mogli biti novi dom potomaka Zemljana, oni bi već sada mogli biti dom nekim izvanzemaljskim oblicima života. Za provjeru te hipoteze, čini se, nećemo morati čekati doba međuzvjezdanih letova. Već postoje metode, samo su zasad još preskupe, opažanja atmosferskog sastava ekstrasolarnih planeta. Naime, kao što okoliš utječe na razvoj života tako i život koji se razvija postepeno utječe na okoliš. Opravdano je pretpostaviti da bi izvanzemaljski život, barem onakav kakvoga smo u stanju zamisliti, ostavio potpis u kemijskom sastavu atmosfere planeta. Moguće je stoga da kroz desetak godina počnemo detektirati ekstrasolarne planete na kojima vjerojatno postoji život. No, kao što sam već napisao u članku Jesmo li sami u svemiru?, korak od “života” do “inteligentnog života koji je razvio znanost i tehnologiju” nije evolucijski nužan. Ne mora se uopće dogoditi. S druge strane, možda se može dogoditi nešto drugo, što trenutno uopće nismo u stanju zamisliti. U svakom slučaju, to je zanimljiva tema o kojoj će se raspravljati na tribini Lov na život u svemiru. Jesmo li sami?, u ponedjeljak 12. siječnja 2015. u zagrebačkom KSET-u.