— Objavljeno 21/09/2015 / Bug.hr.
Baš sam krenuo pisati o novostima iz područja izravne detekcije gravitacijskih valova, kad eto maila s linkom na jedan članak iz Jutarnjeg. U glavnom dijelu toga članka dva mlada dečka opisuju svoja iskustva kliničke smrti. Taj komad i nije posebno zanimljiv, jer je već viđen nebrojeno puta. Na kraju teksta je odlomak "Kako to znanost objašnjava?" To mi je, naravno, odmah privuklo pažnju. I diglo tlak. Posebno me uzrujala tvrdnja: "U postmodernoj znanosti postoje dva smjera: teistički i ateistički." Zato izravna detekcija gravitacijskih valova zasad ide na čekanje. A "postmoderna znanost" ide na megdan.
Kao prvo, postmoderna znanost je potpuno besmislena konstrukcija. Tako nešto ne postoji. Postoji eventualno znanost u doba postmodernizma, ali ne i postmoderna znanost. Naime, postmodernizam je duhovni i umjetnički pravac s kraja prošlog stoljeća, koji se javio kao otpor avangardi i modernizmu. Imao je veliki utjecaj na jedan dio humanističkih znanosti, ali doslovno nikakav utjecaj na prirodne znanosti. Prirodne znanosti s postmodernizmom veze nemaju.
Naše nerazumijevanje najčešće proizlazi iz činjenice da koristimo iste nazive s različitim značenjima. Ako raspravljamo o tome postoji li X, onda ta rasprava nema smisla ako se nismo prethodno dogovorili što točno znači X. Konkretno, ovdje govorimo o znanosti. Što je znanost? Koja znanost? Kad fizičari, kemičari, biolozi, astronomi ili geolozi kažu samo "znanost", redovito misle na prirodnu znanost, ne na znanost u širem smislu riječi. Kad ljudi iz društvenih i humanističkih struka kažu samo "znanost", obično misle na znanost u širem smislu riječi. Kad novinari kažu samo "znanost", najčešće ne znaju na što misle.
A znanost u općem smislu nije puno dalje od izvornog značenja riječi: latinski scientia znači znanje. Anićev Rječnik hrvatskoga jezika definira znanost kao "ukupnost sređenih i uopćenih znanja koje uključuje promatranja, pokuse, istraživanja i objašnjavanje činjenica i pojava u pojedinim dijelovima čovjekova poznavanja prirode i društva". To je znanost u općem smislu koja pokušava obuhvatiti sve pa, nažalost, obuhvaća i pseudoznaosti poput astrologije i homeopatije. Kao urednik Strune za fiziku, uspio sam ubaciti definiciju znanosti koja isključuje pseudoznanosti: "djelatnost kojom se prikuplja i organizira znanje, na način koji je provjerljiv i ponovljiv eksperimentima, u obliku objašnjenja i predviđanja o svijetu". To je, dakle, prirodna znanost koja je imuna na budalaštine postmodernizma.
Definitivni obračun prirodnih znanosti i postmodernizma dogodio se prije gotovo dva desetljeća. Zato je nakaradno vidjeti današnje hrvatske stručnjake koji se pozivaju na "postmodernu znanost". To je otprilike aktualno kao da izjavite: "Ljudi, jeste li čuli da se čovjek spustio na Mjesec?" Premda je to dio opće kulture, reći ću ipak, za one koji to još eventualno nisu čuli. Postmoderniste je definitivno rasturio fizičar Alan Sokal, 1996. godine, kad je u vodeći postmodernistički časopis poslao svoj članak "Transgressing the Boundaries: Towards a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity". Članak su prihvatili i objavili, a onda je Sokal objavio drugi članak u kojem je objasnio kakve im je nebuloze i besmislice uvalio.
Uglavnom, postmodernisti su tvrdili da je istina stvar interpretacije. Može ovako, a može i onako. "Sve je moguće", kao što kaže psihijatar iz spomenutog članka u Jutarnjem. U prirodnim znanostima istina nikad nije bila, i nikad neće biti, stvar interpretacije. Po definiciji, istina je "ono što odgovara stvarnosti". A u fizici, i općenito u prirodnim znanostima, ne možemo pouzdano reći što je stvarnost niti imamo pouzdani test poklapanja naših ideja i stvarnosti. No, daleko od toga da nam je istina relativna i nedostižna. Možemo joj se, do određene točnosti, približiti. Prirodne znanosti ne daju apsolutnu istinu. To ne mogu. Ali se istini približavaju onoliko blizu koliko je to potrebno za praktične svrhe. Kad sam prije više od pet godina počeo pisati blog na Jutarnjem, najvažnija tema s kojom mi se činilo ključno početi, bila je tema o istini. Na taj tekst sam ponosan i dan-danas.
I za kraj: sutra moram sa svojom doktorandicom odabrati smjer na poslijediplomskom koji će upisati. Kad bi postojali smjerovi "teistički i ateistički" vjerojatno bih joj savjetovao ateistički. Takva glupost, srećom, ne postoji. Nema teističkog i ateističkog smjera u znanosti. Eventualno postoje znanstvenici koji su teističkog ili ateističkog svjetonazora. No, kakvog god svjetonazora bio, nijedan znanstvenik iz područja prirodnih znanosti nije nikad dosad, u cijeloj povijesti čovječanstva, u korpus znanja prirodnih znanosti uspio ugraditi ni mrvicu natprirodnog. Nikad ni neće. Prirodna je znanost vrlo ograničena. Ako baš hoćete – uskogrudna. Poziva se samo na prirodne uzroke kojima tumači prirodna opžanja. Natprirodno je cool, ali pripada isključivo domeni fantastike. "Sve je moguće", kao što kaže psihijatar iz spomenutog članka u Jutarnjem, samo u našem umu. U stvarnosti, sviđalo se to nama ili ne, sve nije moguće.