— Objavljeno 27/03/2017 / Bug.hr.
Zamislimo ovakvu situaciju: turist u japankama, bez boce vode i gologlav odluči – onako naprečac – skoknuti s plaže do obližnjeg planinskog vrha koji se čini nadohvat ruke. Za nastavak priče ne treba biti jako maštovit. U najboljem slučaju dok on dehidriran i dezorijentiran još okolo baulja pronalazi ga gorska služba spašavanja. U najgorem slučaju upada u neku jamu gdje će njegov kostur jednoga dana pronaći speleolozi. Druga situacija: nadobudni amater odluči – opet na brzu ruku – popularizirati znanost. U ovom je slučaju nastavak priče jedinstven. Nema različitih scenarija, samo jedan mogući ishod. Prije ili kasnije sve završava u pseudoznanosti, lažnoj znanosti i šarlatanstvu. Jezikom prve priče to odgovara padu u duboku jamu.
Ne ciljam na Krešimira Mišaka, premda je on – sa svojom emisijom Na rubu znanosti – prototip druge situacije. Zašto? To njegovim fanovima nije moguće objasniti. Dugi niz godina pokušavao sam to u svojim predavanjima, člancima, emisijama, knjigama. Uzalud. Ono što dolazi do ljudi je poruka: "Vi (zli znanstvenici) želite ukinuti našeg Mišaka." Naprotiv. Što se mene tiče, nek' Mišak i njegovi obožavatelji žive zauvijek i uživaju u svojim pričama. Znam o čemu govorim. Odrastao sam na Clarkeovim Misterijama svijeta, na knjigama Ahmeda Bosnića, na stripovima Marti Misterija (čiju cijelu zbirku imam i danas). Čitao sam Sjećanja na budućnost, Oni su bili ovdje, Tajna zvijezde Sirius... I bio sam očaran.
Ali iz današnje perspektive, kao profesionalni znanstvenik, odgovorno tvrdim: TO NIJE ZNANOST. Ljudi, to nije znanost! To su zgodne priče, ali to nije prirodna znanost. Znanost čine isključivo ideje koje je moguće opovrgnuti. Znanstvene teorije su ideje koje su višetstruko potvrđene i koje zasad nisu oborene. Kriterij je vrlo jednostavan. Nije ga teško razumjeti. No, čini se da ga je izuzeto teško usvojiti ljudima čiji pogled na svijet nije kompatibilan s metafizikom prirodnih znanosti.
Ono na što ciljam, što me motivira za ovaj tekst, jest iduća tribina ciklusa Eppur si muove, tribina najavljena pod naslovom Nova mjerna jedinica: boscovich koju je nedavno najavio i Bug. Eppur si muove je ciklus znanstvenih tribina zagrebačke Gradske knjižnice. Dosad sam vodio tri tribine iz tog ciklusa: Tkivo svemira, Znanost i filozofija i Gravitacijski fenomeni. Tim se više i bunim. Zato što ću s idućom tribinom završiti u istom košu s prodavačima magle.
A sad glavno pitanje: kako ja, deklarirani skeptik, mogu biti tako siguran da je iduća tribina šarlatanska. A čak nisam ni pročitao radove voditelja te tribine, izvjesnog g. Perkovca. Sigurnost mi daje kombinacija dvaju pokazatelja. Prvoga od njih ću nazvati lažno predstavljanje. Kad čovjek iz struke pročita da se Perkovac predstavlja kao "pronalazač strukturne konstante atoma" onda se najprije osjeti posramljeno, jer je tako neinformiran. Pita se gdje je to objavljeno da mu je promaklo. A onda sazna da jest objavljeno ali u časopisu ranga Modre laste. Aha. Sad "pronalazač" možemo čitati ili kao lažni pronalazač ili pak kao neshvaćeni genij koji je toliko ispred svoga vremena da znanstveni establišment bojkotira.
Drugi pokazatelj je vrijeme. Svaka revolucionarna ideja početno nailazi na otpor. To proizlazi ne samo iz ljudske prirode nego i iz naravi znanstvene metode. Postoji jedna fraza koja sažeto izriče samu bit znanstvene metode (popularizirao ju je Carl Sagan, no istu su misao drugim riječima davno bili izrekli još David Hume i Pierre-Simon Laplace): "Extraordinary claims require extraordinary evidence" (Izvanredne tvrdnje zahtijevaju i izvanredne potvrde). E sad, izvanredne potvrde ne možete dobiti preko noći. Treba vremena. S druge strane, izvanrednu tvrdnju je u današnje vrijeme praktički nemoguće zataškati. Nema šanse da se ne nađe netko tko to neće pokušati provjeriti. Jer izvanredna tvrdnja je potencijalni zlatni rudnik. Pitanje koje se ovdje prirodno nameće: jesu li ideje (otkrića!?) Milana Perkovca od jučer, pa još nije bilo vremena da ih znanstvena zajednica shvati, ili su dovoljno stare da su neprihvaćene zato što su pogrešne. Malo istraživanja upućuje na drugi odgovor. Davno je još Perkovac svoje ideje pokušao obraniti kao doktorsku tezu na Sveučilištu u Zagrebu, a povjerenstvo je tu tezu – odbilo. Dakle, bilo je vremena da netko prepozna vrijednost tih ideja ili da ih Perkovac sam modificira tako da postanu provjerljive (drugim riječima znanstvene). A to se nije dogodilo. Vrlo vjerojatno niti neće.