— Objavljeno 19/01/2015 / Bug.hr.
“Mnogo bolje razumijemo raspodjelu materije u unutrašnjosti Sunca nego što razumijemo unutrašnjost Zemlje”, napisao je svojedobno Richard Feynman. Ta tvrdnja vrijedi i danas. Unutrašnjost vlastitog planeta poznajemo zapanjujuće slabo. S druge strane, ono što znamo prilično je fascinantno. Površinski sloj Zemlje, koji nazivamo korom, debeo je u prosjeku 35 km. Kora može biti debela i do 70 km (na kontinentu), ali i tanka svega 5 km (ispod oceana). Ako Zemlju usporedimo s kokošjim jajetom onda je njezina kora čak deset puta tanja nego ljuska jajeta. Naime, jaje ima oko 5 cm u promjeru, a ljuska jajeta je oko 0,5 mm – dakle, stotinka promjera. Zemlja ima oko 12700 km u promjeru, a kora joj može biti tanja od tisućinke promjera. Osim toga, Zemljina kora nije čvrsta jednodjelna ljuska nego se sastoji od više komada koji se pomiču jedni u odnosu na druge. Ta gibanja dijelova kore stručno nazivamo tektonikom ploča. Dakle, nešto kao jaje s raspucalom ljuskom. Duž granice ploča događa se mnogo toga zanimljivog: izdizanje planinskih lanaca, formiranje oceanskih brazdi, potresi i – ono što najviše očarava – snažna vulkanska aktivnost. I o vulkanima zasad znamo nezadovoljavajuće malo, premalo s obzirom na njihovu potencijalnu opasnost. No, istraživanja napreduju iz dana u dan. U NASA-inom Laboratoriju za mlazni pogon nedavno su razvijeni mali roboti koji se mogu spuštati duboko u vulkanske pukotine.
Tri najbolja mjesta na svijetu za astronomske opservatorije su: jedna visoravan na rubu čileanske pustinja Atacama, vrh najvećeg havajskog otoka i vrh kanarskog otoka La Palme. U Atacami se nalazi opservatorij La Silla, na Havajima opservatorij Keck, a na La Palmi opservatorij Roque de los Muchachos. Dva od ta tri opservatorija, Keck i Roque de los Muchachos, smješteni su na vrhovima ugaslih vulkana. Zapravo, cijela otočja – i havajsko i kanarsko – su ostaci vulkana. Keck je 4200 m iznad razine mora. A okolni ocean je jako dubok. Cijeli ostatak vulkana, mjeren od oceanskog dna, visok je čak 10100 m (dok je Mount Everest visok “samo” 8848 m). Roque de los Muchachos je nešto niži, 2400 m nad morem uz još nekih 4000 m ispod morske razine. S obzirom da na ovom drugom opservatoriju provodim po mjesec dana godišnje, često mi padne na pamet koliko se pouzdajemo u ono: “pa neće se valjda baš sad aktivirati”. A zapravo nema garancije da se neće. Aktivnost glavnog vulkana na La Palmi, Taburiente, prestala je, procjenjuje se, prije 500.000 godina. No, slabija vulkanska aktivnost i dalje traje. Od dolaska španjolskih osvajača do danas, na otoku je zabilježeno sedam vulkanskih erupcija: prva 1470. a zadnja relativno nedavne 1971. godine.
No, postoje mjesta na Zemlji koja su daleko opasnija od Kanarskih otoka. Jedno od takvih je područje američkog nacionalnog parka Yellowstone. Bill Bryson je u svojoj izvrsnoj knjizi Kratka povijest gotovo svega Yellowstone opisao kao “veliki kotao magme, kolosalno vulkansko ognjište”. Naime, ispod velikog područja nacionalnog parka nije tek vulkan, nego supervulkan – čudovište koje ima kataklizmičke erupcije u prosjeku svakih 600.000 godina. Vrlo neugodno zvuči podatak da je zadnja takva erupcija bila prije malo više od 600.000 godina. Nova erupcija može biti sutra, ali i za milijun godina. Problem je što takve događaje ne znamo predvidjeti.
Inače, supervulkan je – po definiciji – onaj vulkan pri čijoj se aktivnosti izbaci ukupno više od 1000 kubičnih kilometara materijala. Taj materijal nije samo lava, nego i vulkanski pepeo. Nezamislive količine pepela. Simulacije pokazuju da bi erupcija supervulkana Yellowstone pepelom zatrpala područje od nekoliko tisuća kilometara u promjeru. Nekih 500 km od središta, debljina sloja pepela mjerila bi se u metrima. Naravno, pepeo u atmosferi doveo bi sigurno do klimatskih promjena, vjerojatno malog ledenog doba.
Cilj ovog teksta, baš kao i cilj mojeg ranije objavljenog teksta Pažnja! Kamenje pada s neba, nije širenje panike. Već odavno znamo da Zemlju može pogoditi veliki asteroid ili da negdje na Zemlji može eruptirati supervulkan. Takve su se stvari kroz povijest događale i mogu se opet dogoditi. Cilj je pokazati da pojedina znanstvena istraživanja mogu imati dodatnu svrhu. Osim one osnovne svrhe (razumjeti svijet!) mogu poslužiti inteligentnom Zemaljskom životu da ispuni svoju biološku svrhu – da opstane.