— Objavljeno 03/11/2014 / Bug.hr.
Prošli se tjedan, u Papinskoj akademiji znanosti u Vatikanu, na kraju skupa Evoluzionedelconcettodinatura (Razvoj ideja o prirodi) papa Franjo pozitivno izrazio o teoriji evolucije i teoriji velikog praska. Rekao je da razvoj živih bića na Zemlji i razvoj svemira ne proturječe božanskom stvaranju. Izjavu su idućih dana pohvalno komentirali mnogi svjetski mediji. Iako je za teoriju evolucije i teoriju velikog praska potpuno nevažno što misli papa, ili bilo koji drugi autoritet, ovaj stav poglavara Katoličke crkve pokazuje najmanje dvije stvari: da je kozmologija prikupila toliko potvrda da ju više nije moguće ignorirati te da se religija, baš poput živog svijeta, mora stalno prilagođavati novim okolnostima ako želi opstati.
Svaka religija, kao i svaka mitologija, uključuje priče o postanku svijeta i čovjeka. Sve te priče nastale su puno prije prirodnih znanosti u današnjem smislu te riječi, dakle puno prije 17. stoljeća. I nisu se mijenjale od tada. Znanost je, s druge strane, napredovala nevjerojatno brzo u zadnjih 400 godina. A relativno je nedavno obuhvatila i pitanja postanka na koja je do tada – tisućljećima ranije – ekskluzivno pravo polagala religija.
Postanak i razvoj čovjeka, i ne samo čovjeka nego svega živoga na Zemlji, objašnjava teorija biološke evolucije koja je započela s Charlesom Darwinom prije nekih 150 godina. Od Darwina do danas teorija evolucije dobila je nebrojene potvrde, ali i dopune. Jedna od važnijih dopuna je, primjerice, genetički mehanizam nasljeđivanja koji nije bio poznat u Darwinovo doba. Sama evolucija znači promjenu nasljednih svojstava bioloških populacija kroz uzastopne generacije. Zahvaljujući malim, ali neprekidnim, promjenama nasljednih svojstava živa su se bića mijenjala kroz dugu Zemljinu povijest, kako bi se prilagođavala promjenama životnih uvjeta. Jedan od fascinantnih zaključaka teorije evolucije jest da su sva živa bića potekla od zajedničkih predaka. Nemaju samo čovjek i čimpanza zajedničkog pretka. Ako se vratimo dovoljno daleko u biološku povijest, odnosno ako se po drvu života spustimo do neke dublje točke grananja, onda zajedničkog pretka imaju čovjek i, recimo, žirafa.
Postanak i razvoj svemira objašnjava fizička kozmologija koja je započela tek prije nekih 50 godina, s prvom vrstom potvrda teorije velikog praska – otkrićem kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja. Postoje još tri vrste potvrda teorije velikog praska: širenje svemira, udio lakih elemenata u svemiru te evolucija galaksija i skupova galaksija. Veliki napredak kozmologije postignut je zadnjih godina kroz opažanja dalekih supernova te, doslovno zadnjih mjeseci, mjerenja fluktuacija i polarizacije kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja. Saznali smo nedavno da se svemir širi ubrzano. Saznali smo da je tek 0,5% ukupnog masenoenergijskog sadržaja svemira u zvijedama, tek 5% u tvari čiju prirodu poznajemo, da oko 1/4 svemira čini tamna tvar, a oko 3/4 tamna energija. Dobili smo prve potvrde najvažnije nadopune teorije velikog praska – teorije inflacije.
Uglavnom znanstvene "priče" koje se tiču postanka svijeta i čovjeka prerasle su iz hipoteza u teorije, iz teorija u dobro potvrđene teorije te gotovo u prirodne zakone (kako od milja nazivamo one teorije koje su jako dobro potvrđene). Važno je reći da znanstvene ideje koje se tiču postanka svijeta i čovjeka nisu krenule od konkretnih pitanja o postanka svijeta i čovjeka, kao kod mitologije i religije. One su proizašle iz šireg konteksta, iz traganja za puno općenitijim odgovorima u razumijevanju prirode. Osim toga, pošteno je reći da i teorija evolucije i teorija velikog praska (kao uostalom baš svaka prirodoznanstvena teorija) imaju svoje dosege, svoja ograničenja. Teorija evolucije odnosi se na razvoj života na Zemlji od najranijih početaka do danas, ali ne daje precizne odgovore na pitanje samog početka života koji se isprepliće s kemijskom evolucijom. Također, teorija velikog praska odnosi se na razvoj svemira od nevjerojatno ranih trenutaka svemira do danas, ali nema precizan odgovor za trenutak nula, niti precizan odgovor na pitanje što je bilo prije velikog praska. Postoje razne teorijske ideje o tome, ali ni jedna od njih još nema eksperimentalne potvrde.
Upravo na ta, zasad skrivena mjesta znanstvene spoznaje, povlači papa svojega kralja (ulogu boga) iz šah-pozicije u veličanstvenoj igri sa znanošću. Mudar potez iz šire perspektive u kojoj su i religija i znanost ljudske ideje koje se, pod pritiskom stalne promjene, moraju ili prilagoditi ili nestati.