— Objavljeno 15/02/2011 / Priroda 998, 2/11.
Ben Goldacre, Loša znanost, Naklada OceanMore, Zagreb, 2010.
Početkom 2003. godine, mladi je britanski liječnik Ben Goldacre postao redoviti tjedni kolumnist lista Guardian. Goldacre se uhvatio nezahvalnog posla: razotkrivanja besmislica koje neprestano lansiraju farmaceutske i kozmetičke tvrtke te takozvani nutricionisti i homeopati. Mnoštvo prodavača hrane, lijekova i kozmetike zapravo prodaju maglu dobro se skrivajući pod krinkom znanosti. Njihove su propagandne poruke obično pune praznih riječi i poluistina, a neki proizvodi čiste sljeparije na nivou srednjovjekovnih nadriliječnika i uličnih prevaranata. Njihovu rabotu Goldacre naziva lošom znanošću premda se uglavnom radi o lažnoj znanosti.
No, Ben Goldacre se ne bavi zaštitom potrošača. On istražuje društvene posljedice loše znanosti čije širenje danas, više nego ikad, podupiru mediji. Osnovna je Goldacreova hipoteza da su ljudi koji vode medije završili društvene smjerove na fakultetima i nisu upućeni u znanost. Štoviše, oni svoje neznanje nose kao orden časti i propagiraju ga kroz negativnu selekciju novinara: dobrodošli su oni koji brzo i poslušno napišu komercijalnu prenapuhanu glupost. Tako u javnosti nastaje slika znanosti kao teško raumljive, kontradiktorne i privremene poput prolaznog hira.
Loša znanost počela je kao kolumna u Guardianu. Pet godina kasnije Goldacre je objavio istoimenu knjigu koja je brzo osvojila top-ljestvice najprodavanijih publicističkih izdanja. Dosad je prevedena na 14 jezika i objavljena u 18 zemalja. Goldacre i dalje piše kolumnu, a arhiv je svih dosd objavljenih tekTimes New Romanstova dostupan na web stranici www.badscience.net.
Za prepoznavanje loše znanosti i shvaćanje zašto je loša treba, u prvom redu, razumjeti što je uopće znanost. Današnja je znanost daleko od Aristotelove definicije “znanja koje se može logički i racionalno objasniti”. Racionalno se obično poziva na zdravi razum, a to pak znači svakodnevno iskustvo. Moderna je fizika daleko od svakodnevnog iskustva, dakle i zdravog razuma, pa je ipak temeljna prirodna znanost. S druge strane, astrološka i homeopatska “znanja” mogu biti zdravorazumska i logična pa su ipak mlaćenje prazne slame. Astrologija i homeopatija su arhetipski primjeri lažne znanosti.
Znanost (lat. scientia) znači znanje. No, znanost nije bilo kakvo znanje. Znanost je djelatnost kojom se prikuplja i organizira znanje u obliku provjerljivih objašnjenja i predviđanja o svijetu. Znanstvenici kreću od pretpostavki (ili hipoteza) koje potom provjeravaju te odbacuju ili modificiraju (pa ponovo provjeravaju) ili privremeno prihvaćaju. Provjeravanje se sastoji od sustavnih opažanja i mjerenja. Ukratko, znanstvenici provode eksperimente, a ti eksperimenti moraju biti ponovljivi. Ove postupake nazivamo znanstvenom metodom. Na temelju tako prikupljenih podataka znanstvenici grade teorijske modele, a od modela zahtijevaju ne samo da se slažu s opažanjima, nego i da daju predviđanja. Dobra je znanost, dakle, provjerljiva, ponovljiva i daje predviđanja.
Lošoj znanosti nedostaje barem jedan od ta tri nužna uvjeta, a najčešće sva tri. U tom se slučaju radi o lažnoj znanosti ili pak pseudoznanosti koja se samo predstavlja kao znanost, a potpuno odbacuje znanstvenu metodu. Pseudoznanost (npr. homeopatija), kao krajnji primjer loše znanosti, svoje temeljne hipoteze unaprijed proglašava istinitima i ne dopušta njihovu provjeru. U tom je smislu je bliska vjeri. Blaži primjer loše znanosti (npr. nutricionizam i jedan dio industrije kozmetike i dodataka prehrani) svoje hipoteze naprosto smatra istinitima i ne mari za njihovu provjeru.
Dok se u prvome primjeru radi o laži, u drugome se radi o kenjaži. Ovu kategoriju iznošenja neistine uveo je Harry Gordon Frankfurt, filozof s Princetona, u svom eseju On Bullshit (Princeton University Press, 2005.) koji je u nas preveden kao Kenjaža (Algoritam 2006.). Po čemu se kenjator razlikuje od običnog lašca? Lažac neistinu iznosi namjerno. Međutim, on dobro zna što je istinito. Kenjator ne prikazuje stvari onakvima kakve jesu, nego onakvima kakve on smatra da bi morale biti. Kenjator zapravo ne laže nego daje pogrešan prikaz svojih vjerovanja. On govori ono što vjeruje. No, njega nije briga za stvarno stanje stvari. Ravnodušan je prema istini.
Osim što pokazuje kako prepoznati lošu znanost, Goldacre izvrsno opisuje kako prepoznati šarlatana. Na kritiku šarlatan gotovo uvijek reagira agresivno, a nikad preispitivanjem svojih tvrdnji. Na pitanje sumnjivih kvalifikacija redovito reagira prijetnjom ili tužbom. Goldacre zgodno primjećuje: “Kad biste meni rekli da nisam doktor medicine, ja vas ne bih tužio, nego bih vrištao od smijeha”. Naime, neupitne kvalifikacije i članstva iznimno je lako provjeriti. Bilo tko može nazvati odgovarajuću instituciju i pitati. I to je to. Autori poput Frankfurta ili Goldacrea ne moraju pisati svoje titule na naslovnicu knjige. Šarlatani, naprotiv, svoje titule (obično dobivene od opskurnih dopisnih škola koje informacije o programima i polaznicima kriju) uvijek ponosno ističu.
Konačno, oduvijek je bilo “gurua” koji su prodavali čarobne napitke i jadnih, naivnih ljudi koji su ih kupovali. No današnji, medijski eksponirani, prodavači magle prijetnja su poimanju znanosti u javnosti. Upravo zahvaljujući medijima, znanstvene se zablude s lakoćom promoviraju. Mediji su danas skloni besmislenim i bezvrijednim pričama te pokazuju temeljno neshvaćanje statistike i dokaza. Zato su ljudi poput Bena Goldacrea iznimno važni. Njihovo je javno djelovanje neprocjenjivo.
Premda sam Bad Science već bio pročitao, oduševilo me nedavno pojavljivanje dobrog hrvatskog prijevoda u izdanju Naklada OceanMore. Smatram da je ova knjiga, kao uzor promidžbe znanosti i kritičkog mišljenja, toliko važna da bi trebala postati obvezna školska lektira. Svesrdno ju preporučujem.