— Objavljeno 15/06/2011 / Priroda 1002, 6/11.
Fundamentalisti različitih religija uporni su u negiranju činjenica iz astronomije, geologije i biologije o nastanku i postepenom razvoju svemira, Sunčevog sustava i života na Zemlji. Kreacionistički pokret, kao dio kršćanskog fundamentalizma, posebno je aktivan u "dokazivanju" tvrdnji da je svijet stvoren onako kako doslovno piše u Bibliji. Jedan od najapsurdnijih argumenata koji su kreacionisti odnedavno počeli iznositi tiče se eksplozija velikih zvijezda – supernova. One pokazuju, tvrde zagovornici kreacionizma, da je svijet nastao prije nekih 6000 godina, baš kao što je u 17. stoljeću, prema Bibliji, izračunao nadbiskup Ussher.
Nekompatibilnost znanosti i religije
Dva medijski eksponirana hrvatska fizičara neumorno uvjeravaju hrvatsku javnost kako se znanost i religija baš divno slažu. To je možda mnogima lijepo čuti, no naprosto nije istina. Znanost i religija se nikako ne slažu niti se mogu slagati. Znanost i religija, naime, kreću od dvaju potpuno suprotnih načela.
Znanost polazi od ideje da su sve pojave oko nas PRIRODNE POJAVE te da one imaju prirodna objašnjenja koja MOŽEMO razumijeti. Grčki filozof Tales, danas poznat kao otac znanosti, još je u 6. stoljeću prije nove ere rekao da je "svijet ljudskom umu spoznatljiv". Ta je spoznaja Einsteinu bila toliko fascinantna da je jednom prilikom izjavio: "najnerazumljivija stvar na svijetu je to da je on razumljiv". Religija, s druge strane, polazi od ideje o natprirodnom (nadnaravnom) svijetu koji postoji izvan ovog našeg, fizičkog svijeta. Taj natprirodni, nevidljivi svijet nastanjuju natprirodna bića koja mogu djelovati na nas. Natprirodni svijet, u svim religijama, je potpuno nepredvidiv i izvan dosega ljudskog razumijevanja.
Osim toga, religija se temelji na vjeri – tvrdnjama koje su unaprijed odabrane kao istinite i u koje se ne sumnja. Takve tvrdnje nazivamo dogmama. Izvor dogmi su vjerski autoriteti ili svete knjige (stari tekstovi koje su opet pisali vjerski autoriteti). U znanosti, šaljivo govoreći, postoji samo jedna dogma, a ta je: "nema dogmi". Sve se tvrdnje, i nove i stare, uvijek mogu podvrći sumnji i preispitivanju. Također, u znanosti nema neupitnih autoriteta. Ničije se tvrdnje, bez obzira na ugled i prijašnje zasluge, ne prihvaćaju zdravo za gotovo.
Nadalje, religijska se znanja praktički ne mijenjaju. Mali je broj novih dogmi dodan kroz stoljeća, ili čak tisućljeća. U usporedbi s tim, znanost donosi pravu eksploziju znanja. No, to nisu bilo kakva znanja. Znanost prikuplja i organizira znanje u obliku PROVJERLJIVIH objašnjenja i predviđanja o svijetu. Znanstvenici kreću od pretpostavki (ili hipoteza) koje potom provjeravaju te odbacuju ili modificiraju (pa ponovo provjeravaju) ili privremeno prihvaćaju. Provjeravanje se sastoji od sustavnih opažanja i mjerenja. Ukratko, znanstvenici provode eksperimente, a ti eksperimenti moraju biti PONOVLJIVI. Ove postupake nazivamo znanstvenom metodom. Na temelju tako prikupljenih podataka znanstvenici grade teorijske modele, a od modela zahtijevaju ne samo da se slažu s opažanjima, nego i da daju PREDVIĐANJA. Znanost je, za razliku od religije, provjerljiva, ponovljiva i daje predviđanja.
Tko traži dokaze?
Vjeri, po definiciji, ne trebaju dokazi. Tko ne sumnja, nego iskreno vjeruje, nema potrebu za traženjem dokaza. Pa ipak, mnogi vjernici vape za dokazima. Jedna vrsta "dokaza" koji se tradicionalno koristi za podupiranje vjere je čudo. Subjektivno iskustvo i doživljaj čuda (neobjašnjivog, natprirodnog fenomena) je ono na čemu se temelji vjera. To je, s druge strane, ono na čemu se, ni u primisli, ne smije temeljiti znanost.
Zanimljiv društveni fenomen pojavio se relativno nedavno (sredinom 20. stoljeća) kod jednog dijela vjernika koji su donekle upoznati sa znanošću. Umjesto čudima, oni vjerske tvrdnje pokušavaju dokazati znanošću. Takav je pristup iz temelja apsurdan. Tim više što znanost uopće ne daje dokaze.
Jeste li znali da znanost zapravo ne dokazuje svoje tvrdnje? Zvuči nevjerojatno, ali je tako. Znanost ništa ne može dokazati u smislu matematičkog dokaza: jest ili nije; nula ili jedinica; istina ili laž. Ona može dati signifikantnost (mjeru pouzdanosti tvrdnje) koja se pak može izraziti postotkom. Taj postotak može biti blizu 100, ali nikad točno 100. Isto tako, znanost ne daje garanciju nepromjenjivog znanja. Znanost je zapravo neprekidni proces korigiranja znanja.
No, to nikako ne znači da je znanost poput modnog hira: danas vrijedi jedno, a sutra posve drugo. Premda nijedna tvrdnja u znanosti nije apsolutno dokaziva, ni garanirano postojana, znanost je ipak skup znanja koje se sustavno nadograđuje u jednu konzistentnu, rastuću cjelinu.
Upravo je pitanje konzistentnosti (dosljednosti) ono po čemu se odmah prepoznaju loši imitatori znanosti. Znanost nije skup nabacanih, nepovezanih tvrdnji. Drastična promjena jedne tvrdnje povlači nebrojene posljedice. Ako supernove nisu starije od 6000 godina onda je sve naše znanje o razvoju zvijezdama pogrešno. Pogrešna je tada cijela nuklearna fizika, fizika čestica. Naravno, i geologija i evolucijska biologija. Drugim riječima, cijela znanost je tada pogrešna.
I tu se pokazuje sva apsurdnost kreacionističke metode: u "dokazivanju" unaprijed odabrane "istine" koristi se ZNANOST čije se metode ignoriraju i čija se znanja negiraju.
Što su supernove?
Supernova je, doslovno, eksplodirajuća zvijezda. To je zvijezda velike mase koja prolazi kratkotrajnu, ekstremnu fazu svog razvojnog ciklusa – veliku eksploziju pri kojoj vanjski slojevi zvijedze eksplodiraju u okolni prostor, a unutarnji implodiraju u kompaktni kozmički objekt (neutronsku zvijezdu ili crnu rupu). Pri toj eksploziji oslobađa se ogromna količina energije u kratkom vremenu tako da supernova svojim sjajem može privremeno nadmašiti sjaj cijele galaksije.
Galaktičke supernove mogu biti toliko sjajne da, u nekim slučajevima, ostanu vidljive čak i danju. Na noćnom nebu mogu postati privremeno najsjajniji objekt. Oni koji donekle poznaju izgled noćnog neba odmah uočavaju novu zvijezdu. Posebno je zanimljivo što se nova iznenada pojavljuje i nakon nekog vremena ponovo iščezne. Takvi događaji nisu mogli proći nezapaženi, pogotovo u davno doba kad se nebo doživljavalo kao vječno i nepromjenljivo. Stari su kineski astronomi zabilježili oko 90 takvih događaja u tri tisućljeća: između 1400 godine p.n.e. i 1700 godine n.e.
Sama eksplozija zvijezde je kratkotrajni događaj, no tu nije kraj priče. Vanjski slojevi zvijezde, koji se razlijeću u okolni prostor, nastavljaju se širiti i vidljivi su još desecima ili čak stotinama tisuća godina. Vidljivost (u cijelom elektromagnetskom spektru, od radiovalova do gama zraka) posljedica je međusobnih sudara čestica zvjezdane tvari koja se širi. Također, ostaci te tvari sudaraju se sa česticama plina i prašine u međuzvjezdanom prostoru. Šireći "oblak", koji je vidljivi ostatak supernove, nazivamo maglicom (engl. nebula). Fascinantne slike maglica, obično u lažnim bojama, dobivene su kombiniranjem opažanja u različitim dijelovima elektromagnetskog spektra.
Izvrstan znanstveno-popularizacijskih prikaz supernova i ostataka supernova (maglica i pulsara) možete naći u opsežnom članku Davea Moorea. Moore također izlaže sve kreacionističke argumente i detaljno objašnjava zašto nisu točni.
Zašto se kreacionisti pozivaju na supernove?
Sve tvrdnje o tome kako su ostaci supernova dokaz da je svijet star otprilike 6000 godina imaju ishodište u članku kojeg je 1994. godine napisao kanadski kreacionist Keith Davie. Premda imitira znanstveni stil, taj članak nije objavljen u znanstvenom časopisu nego na web stranicama društva Creation Discovery Project. Davie se poziva na činjenicu da je broj opaženih ostataka supernova u našoj galaksiji manji od očekivanog broja. I to točno. No, to je jedina točna tvrdnja u njegovom članku. Keith Davie, međutim, potpuno ignorira drugu važnu činjenicu - ostatke supernova zapravo je teško detektrati. Većina galaksije nije nam vidljiva zbog velike količine međuzvjezdane tvari: plina i prašine. Intenzitet zračenja starih ostataka supernova je premali za opažanje sa Zemlje. Nisu svi dijelovi neba jednako istraženi. Instrumenti i metode postaju sve napredniji: ono što današnjim teleskopima možemo opaziti nekad nismo mogli ni sanjati. I upravo je tu glavni problem: većina referenci na temelju kojih Keith Davie izvlači procjene je iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. To je kameno doba astronomije. Osim toga, čak su i te tvrdnje ili pogrešno citirane ili krivo protumačene. Ostali kreacionisti, koji ponavljaju argumente Keitha Daviea (uključivo i elementarne matematičke pogreške njegovih računa), u krivu su što se tiče procjene: broja opazivih ostataka supernova u našoj galaksiji, tipičnog vremena života ostataka supernova, trajanja razvojnih faza ostataka supernova, jednolikosti njihovih karakteristika te njihove udaljenosti. Treba li uopće reći da su zaključci kreacionista nekonzistentni s velikom većinom fizike i astronomije. Znanost NIJE skup kontradiktornih tvrdnji, niti se valjanost znanstvenih tvrdnji utvrđuje na temelju toga koliko su pobornici brojni i glasni. Ako su kreacionisti u pravu, praktički je cijela znanost besmislena. Procijenite sami koliko onda ima smisla pozivati se na tu istu znanost pri "dokazivanju" vlastitih tvrdnji.
Zaključak
Tvrdnja kako su supernove dokaz da je svijet star 6000 godina je potpuno neutemeljena i nema nikakve veze sa znanošću. Velika većina znanstvenika takve tvrdnje smatra krajnje nedostojnima ikakvog komentara. Međutim, takav stav ostavlja kreacionistima prazan medijski prostor i daje im slobodne ruke za manipulaciju javnošću.
Pojedine vjerske organizacije u Hrvatskoj sve češće istupaju u medijima, od specijaliziranih časopisa do nacionalne televizije, sustavno dezinformirajući građane i djelujući protiv svih napora javnog školstva i akademske zajednice. Kreacionizam, i njegova suvremena verzija zvana inteligentni dizajn, samo je ideološki pokret koji svjesno iskrivljava činjenice i obmanjuje javnost lažno se predstavljajući kao znanost. Sukob kreacionizma i znanosti, koji je tek na pomolu u Hrvatskoj, nije sukob dvaju jednako vrijednih vjerovanja. To je sukob obmane i objektivnog informiranja, laži i istine.
Današnje znanstvene spoznaje o supernovama, kao i mnoge druge spoznaje zvijezdama i galaksijama, nepobitno upućuju na zaključak da je svemir nastao prije približno 12 do 14 milijardi godina u događaju nazvanom veliki prasak.