— Objavljeno 16/12/2014 / Bug.hr.
Nakon teksta Ante Radonića Ima li života na Marsu?, objavljenog prošli tjedan na portalu Bug Online, prirodno se nadovezuje pomisao: ima li izvanzemaljskog života drugdje u svemiru, dalje od Marsa? No, tako općenito pitanje zanimljivo je prvenstveno za astrobiologiju – mladu, interdisciplinarnu znanost koja istražuje nastanak, razvoj, raspodjelu i budućnost života na Zemlji i izvan nje. Većinu ljudi ne zanima toliko mogućnost postojanja bilo kakvog života (primjerice, nečega sličnog bakterijama), nego svjesnog i inteligentnog života koji je razvio tehnologiju komunikacije, možda i tehnologiju međuzvjezdanih letova, s kojim čovječanstvo eventualno može stupiti u kontakt. Mnogi vjeruju da, s obzirom na nezamislivu veličinu svemira, takav inteligentni izvanzemaljski život naprosto mora postojati. Ta je ideja iznimno privlačna, a ima i veliki znanstveni potencijal. No, zasad je samo hipoteza. Prirodna znanost ne donosi zaključke na temelju vjerovanja i subjektivnih osjećaja nego na temelju činjenica i objektivnih opažanja. A činjenice i opažanja zasad su, nažalost, suglasne samo s hipotezom da smo sami.
Isti dan kad je objavljen spomenuti tekst o pitanju života na Marsu, u Zagrebu je održana neformalna tribina Gdje su vanzemaljci? povodom objavljivanja prijevoda knjige Stephena Webba Ako u svemiru nismo sami, gdje su vanzemaljci? (Naklada Jesenski i Turk, 2014). Webbova knjiga jedno je od iznimno rijetkih djela na temu izvanzemaljaca koje nije šund-literatura. Osim nje, u hrvatskom prijevodu znam još samo za jednu takvu knjigu: Jesmolisamiusvemiru? od Jeana Heidmanna (Izvori, 2001), čiji sam naslov preuzeo za ovaj tekst. S druge strane, postoje brojne knjige čiji su autori sigurni da izvanzemaljci postoje, da su nekad posjećivali Zemlju ili da ju danas posjećuju, da izvanzemaljci otimaju ljude, da njihove letjelice padaju na Zemlju. Naslove tih uradaka ne želim spominjati, premda ih dobro poznajem. Bio sam ih se, naime, načitao u ranoj mladosti.
Nit vodilja Webbove knjige je Fermijev paradoks – proturječnost između općeg očekivanja da bismo morali primijetiti postojanje izvanzemaljaca i činjenice da njihovo postojanje dosad nismo opazili. Webb je odabrao 50 mogućih rješenja Fermijevog paradoksa, od krajnje šašavih do izuzetno promišljenih, i svrstao ih u tri kategorije. Većina ponuđenih rješenja zapravo služi kao povod za priču o nekom od problema izvanzemaljskog života.
Prva Webbova kategorija je "Oni su ovdje", a prvo od 50 rješenja je duhoviti odgovor koji je na Fermijevo pitanje "Gdje su svi?" dao Leo Szilard: "Oni su ovdje i nazivaju se Mađarima". U ljeto 1950. godine, kad je Enrico Fermi postavio spomenuto pitanje tijekom čavrljanja za vrijeme jednog ručka, u Los Alamosu je bilo nekoliko izuzetno nadarenih Mađara za koje se u šali govorilo da su Marsovci: Leo Szilard, Eugene Wigner, Edward Teller, Theodore von Kármán i genijalni John von Neumann. To prvo rješenje, kao i drugo po redu (Oni su ovdje i petljaju se u ljudske poslove) Webbu je dobro poslužilo da iznese povijesni kontekst ideje letećih tanjura koja se pojavila 1947. godine i o kojoj sam detaljnije pisao u tekstu NLO nije izvanzemaljski svemirski brod. No, kao što sam Webb kaže: "Hipoteza o letećim tanjurima možda je najpopularnije objašnjenje Fermijevog paradoksa, ali nesumnjivo postoje bolja." Jedno od boljih rješenja iz prve kategorije po meni je "Oni postoje i to smo mi – svi smo mi vanzemaljci!" u kojem se obrađuje stara, ali još uvijek popularna, ideja panspermije.
Druga je Webbova kategorija "Oni postoje, ali se još nisu javili". U njoj se obrađuje široka paleta ponuđenih odgovora, od onih čisto tehničkih (međuzvjezdani let teško je ostvariti; šalju signale ali mi ih ne znamo primiti; naša strategija traganja je pogrešna), do socioloških (sva društva koja su dovoljno napredovala da ostvare međuzvjezdani let neizbježno se samouništavaju; oni ne žele uspostaviti kontakt).
Treća je kategorija “Oni ne postoje”. Pomalo zastrašujuća pomisao, mora se priznati. Zar je moguće da smo sami u svemiru kao Pale u Pale sam na svijetu? Ili, kao Mike Ferris u Gdje su svi?, prvoj epizodi antologijske TV-serije Zona sumraka. Taj skeptični dio knjige iznosi argumente koji su intelektualno najpoticajniji. Prvu grupu rješenja (primjerice: planetarni sustavi su rijetki; stjenoviti planeti su rijetki; trajno naseljive zone su uske) smo u međuvremenu, od izvornog izdanja knjige – 2002. godine – do danas, gotovo opovrgli. Prema zadnjim rezultatima misije Kepler značajan udio zvijezda ima planete slične Zemlji u nastanjivoj zoni. Argument “postanak života je rijetkost” također ima dobre šanse biti opovrgnut. No, zadnja grupa ponuđenih rješenja najviše tjera na razmišljanje i možda daje pravi odgovor na Fermijev paradoks: vrste koje izrađuju alate su rijetkost; tehnološki napredak nije nužan; jezik je čovjekova posebnost; nastanak znanosti nije nužan. Racionalno, kladio bih se upravo na ta rješenja. Emocionalno, priželjkivao bih da okladu izgubim.