— Objavljeno 23/06/2019 / Ideje.hr.
Nakon dvadesetak godina rada u visokoškolskoj nastavi, desetak godina pisanja srednjoškolskih udžbenika, a onda još i sudjelovanja u izradi novog kurikuluma, ne mogu pobjeći od zaključka da je najveća prepreka obrazovanju upravo – škola.
Ta misao nije nova, naravno. Otkad je škole ima onih koji bi ju radikalno mijenjali. Ili ukinuli. Ali, ne zato da ne bismo morali učiti. Nego baš zato da bismo mogli slobodno učiti. Mark Twain, čovjek koji se znao educirati, znao je i gdje su zamke: „I have never let my schooling interfere with my education” (Nikad nisam dopustio da mi školovanje utječe na obrazovanje).
Alternativne škole, koje su nastajale u prvim desetljećima 20. stoljeća, zagovarale su puno veću slobodu, ali su i dalje ostale ono što škole primarno jesu – institucije. Neke od tih alternativnih škola opstale su do danas, no nikad nisu zaživjele kao masovne obrazovne i odgojne ustanove za stjecanje znanja i vještina. Svoju nišu našle su kao ekskluzivne oaze za odabrane manjine.
Potrebu za ukidanjem škole kao institucije sustavno je izložio Ivan Illich u svojoj knjizi Deschooling Society (Razškolovanje društva) objavljenoj davne 1971. godine. BIGZ je prijevod knjige izdao 1980. pod naslovom Dole škole. Illich je bio katolički teolog hrvatskoga podrijetla (znam da internetski portali obožavaju ovakve podatke), izuzetno obrazovan i oštar kritičar zapadnog industrijskoga društva. Svaka sličnost s Markom Twainom nije slučajna.
No, kad bi škola, službena ili alternativna, imala najbolji kurikulum, najbolje udžbenike i najbolje nastavnike, svejedno bi bila promašena. Naime, svijet se danas tako brzo mijenja da to nikakva školska institucija ne može slijediti. Naročito ne kod nas gdje akademici i rektori igraju uloge glavnih kočničara društva. Za razliku od njih, postoje ljudi koji su svjesni da je budućnost neizvjesna i da trebamo pošteno priznati da nemamo pojma što bismo trebali poučavati današnje đake koji će živjeti i raditi recimo 2050. godine. Jedna od takvih osoba je izraelski povjesničar Yual Noah Harari. Njegova zadnja knjiga 21 lekcija za 21. stoljeće (Fokus komunikacije, 2018.) puna je zapanjujućih razmišljanja pred kojima je teško ostati ravnodušan. Portal Ideje.hr prikaz te knjige objavio je krajem prošle godine.
„Najbolji savjet koji mogu dati petnaestogodišnjaku koji je zapeo u zastarjeloj školi negdje u Meksiku, Indiji ili Alabami je: ne oslanjaj se baš na odrasle. Većina njih ima dobre namjere, ali jednostavno ne razumiju svijet. U prošlosti je bilo relativno sigurno pratiti odrasle jer su sasvim dobro poznavali svijet i jer se on sporo mijenjao. Ali 21. stoljeće će biti drugačije. Zbog sve bržeg tempa promjena ne možete biti sigurni je li ono što vam odrasli govore bezvremenska mudrost ili je riječ o zastarjelim predrasudama”, kaže Harari u poglavlju o obrazovanju.
Taj me ulomak iz njegove knjige podsjetio na viku najglasnijih akademika protiv kurikuluma: ne može, navodno, kurikulum nikako biti temeljen na ishodima učenja, već mora biti temeljen isključivo na sadržajima znanja. Kako je bilo i do sada. Kako su radili naši djedovi, i djedovi naših djedova. E, tako moraju raditi i unuci naših unuka, u spomen na mudre akademike kojih tada više neće biti. Ako se oslonimo na vlastite snage, pitanje je kako ćemo proći. Možda ćemo pogriješiti, a možda i ne. No, ako nas u budućnost vode savjeti mudrih staraca onda neizvjesnosti potpuno nestaje, pogriješit ćemo sigurno.
.
Učenici
Ovih sam dana napravio zadnje korekcije novog gimnazijskog udžbenika iz fizike, u koautorstvu s Dubravkom Horvatom. Povjerenstvo ministrastva znanosti i obrazovanja knjigu nam je odobrilo. Kao autori u nju smo ugradili sve smjernice novog kurikuluma. Manji naglasak stavili smo na činjenice, a veći na razumijevanje pojmova i koncepcija. No, u fizici to i nije neka novost. I dosad smo knjige više-manje tako koncipirali, kad to nije propisivao službeni dokument (koji se tada nije zvao „kurikulum” nego „nastavni plan i program”). U svakom slučaju, sad i kurikulum i udžbenik fizike složno streme k cilju koji je ekvivalentan cilju prirodnih znanosti – razumjeti svijet. Kako će to nastavnici provesti, posve je drugo pitanje.
No, više od provedbe muči me sumnja da cijela ideja reforme obrazovanja počiva na krivim pretpostavkama. Kao što su ekonomski modeli nekad građeni na (potpuno krivim) pretpostavkama da su ljudi razumna bića koja donose racionalne odluke (pa nije ni čudo što su predviđanja tih modela bila promašena) tako i školske kurikulume i udžbenike pišemo s pretpostavkama da su učenici stvorenja željna znanja, vrlo motivirana, skroz zainteresirana, sposobna za učenje i svjesna važnosti obrazovanja. Tko misli da su ove pretpostavke točne ili nije normalan ili nikad nije kročio ni u jednu školu. Ovdje parafraziram riječi Davida Attenborougha o održivom razvoju: „Anyone who thinks that you can have infinite growth in a finite environment is either a madman or an economist” (Tko misli da je beskonačni razvoj moguć u konačnom okruženju ili je lud ili je ekonomist).
Neki učenici jesu željni znanja, i motivirani, i zainteresirani, i sposobni. Neki jesu. Ali mnogi nisu. Mnogi su u školi samo zato što tamo moraju biti. Ne zanima ih ni učenje, ni znanje, ni knjige. Svoju budućnost ili ne vide ili ju ne povezuju sa školom. Oni su ili zaljubljeni, ili zaneseni nečim stotim, ili dolaze iz okruženja u kojem se do obrazovanja nimalo ne drži. Pisce kurikuluma i udžbenika te činjenice ne diraju. Oni vjeruju da će nastavnici biti u stanju učenike nekako motivirati, ako već nisu motivirani. Međutim, nastavnici to uglavnom ne mogu napraviti.
.
Nastavnici
Neki nastavnici jesu puni entuzijazma, i karizmatični, i zainteresirani, i sposobni. Neki jesu. Ali mnogi nisu. Mnogi su u školi samo zato što tamo moraju biti. No, nije im za zamjeriti. S jedne strane imaju učenike od kojih su danas mnogi ne samo nezainteresirani nego i otvoreno bezobrazni. S druge strane imaju ravnatelje koji ih zlostavljaju. No, najvažnije od svega imaju današnje društvo koje nastavnike nimalo ne poštuje. Neki portali doslovno huškaju roditelje na nastavnike kao lovačke pse na lisice. Ako nešto u obrazovanju ne valja, opći je dojam, zna se tko je za to kriv: nastavnici, ta bagra, uhljebi, ništkoristi. Danas jedan polupismeni roditelj može, kad god mu se prohtije, napisati anonimno pismo u ministarstvo i optužiti nastavnika. Odmah dolazi jurišni odred iz ministarstva i okomi se na „vješticu”. I uvijek nađe neku falingu. Uvijek. Kao kad Mina u filmu „Tko pjeva zlo ne misli” povuče prstom po namještaju, pokaže prašinu i kaže Ani: „Pogleč, po tomu vidiš kol'ko vrediš.”
Često se piše o tome zašto Finska, koja je po broju stanovnika usporediva s Hrvatskom, godinama ima najbolji obrazovni sustav. Nije zbog plaća nastavnika, ni zbog opremljenosti škola, ni zbog dobrih udžbenika, ni zbog kurikuluma. Glavni je razlog položaj nastavnika u društvu. Finci nastavnike izuzetno cijene, u najmanju ruku kao odvjetnike i liječnike. Nastavnici imaju slobodu u poučavanju. U odnosu na njih naši su nastavnici kao logoraši u konclogoru.
.
Ravnatelji i činovnici ministarstva
O zapovjednicima tih konclogora i nadzornim službama ministarstva koje postavljaju te zapovjednike nemam ništa pozitivno za reći. Njihov odnos prema školi je ključan čimbenik koji određuje današnje stanje u obrazovanju. Uzalud i dobri kurikulumi, i dobri udžbenici, i dobri nastavnici, i dobri učenici. Kolo vode nostitelji institucije.
Možda negdje postoje divni ravnatelji i benevolentni nadzornici ministarstva. Volio bih vjerovati da postoje. Iskustvo, međutim pokazuje, da su ravnateljima puna usta dobrobiti škole i „naše djece”, a pune ruke zadovoljavanja vlastite taštine. Savjetnici i nadzornici su uglavnom tu ne da bi savjetovali i usmjeravali nego zato da nastavniku pokažu gdje mu je mjesto, da ga prestraše i ponize.
.
Samoobrazovanje
Ova tirada protiv škole usmjerena je isključivo protiv sadašnjeg ustroja institucije koja guši slobode nastavnika, a onda posredno i slobode učenika, koje su jedan od preduvjeta uspješnog obrazovanja. Ona nije usmjerena protiv obrazovanja samog. Ideju obrazovanja ne dovodim u pitanje premda sam svjestan da ju učenici itekako mogu dovesti u pitanje. Naime, s jedne strane ih odnos frustriranih nastavnika može lako navesti da zamrze školu i učenje, a s druge im strane mediji mogu pokazati da neki neuki i polupismeni ljudi mogu sasvim fino proći u životu. Što naravno ima svoju cijenu, ali ona učenicima nije transparentna.
Onima koji ne mogu otići u Finsku, ili na Harvard, preostaje da se nose s domaćom školom, takvom kakva jest. I da, poput Marka Twaina, ne dopuste da im školovanje utječe na obrazovanje. Što je, naravno, lako reći, ali teško ostvariti. Bilo bi krasno kad bi svaki učenik imao svojeg poticajnog i karizmatičnog mentora koji je dobrohotan i raspolaže erudicijom. Možda će, zahvaljujući razvoju umjetne inteligencije i informacijske tehnologije čovjek uskoro moći imati vlastitog virtualnog Aristotela koji će voditi njegovo obrazovanje.
A dotad se možemo osloniti na knjige i internet. Pitanje je, jasno, odakle početi. Školski popis lektire dobar je prvi izbor. I onaj nekadašnji i ovaj novi, koji strašno uznemirava dušobrižnike. Savjetovao bih učenicima (znam da sada zvučim kao Žuži Jelinek) da svakako pročitaju sve hrvatske klasike s popisa (radi sebe, ne radi spomenutih akademika), ali i sve one naslove koje bi dušobrižnici rado maknuli s popisa lektire. Index librorum prohibitorum je uvijek bio dobar izvor poučnoga štiva.
Nakon domaće lektire – svjetski klasici. Jedan divan opis odrastanja mlade djevojke uz klasičnu književnost dan je u krimi-romanu Marishe Pessl Uvod u fiziku katastrofe (Fraktura, 2009.) Svako poglavlje nosi naslov jednog književnog djela, a umjesto riječi sadržaj, na početku knjige, stoji: Nastavni program (obvezna literatura). Sličan roman o obrazovanju, ali samo iz područja filozofije, je poznati Sofijin svijet Josteina Gaardera (Znanje, 1997.)
A onda malo ozbiljniji naslovi. Koncizna, ali iznimno bogata i promišljena knjiga Willa Duranta Najveći umovi i ideje svih vremena (V.B.Z., 2005.) izvrsno je djelo za samoobrazovanje. Sadrži i popis 100 najboljih knjiga za obrazovanje za koje Durant smatra da su put prema slobodi. Sličan popis sastavili su i Mortimer J. Adler & Charles Van Doren u svojoj knjizi How to Read a Book (Simon and Schuster, 1972.)
I da ne ostane sve na knjigama. Danas su dostupni brojni besplatni online kolegiji na vrhunskim svjetskim sveučilištima. Moj omiljeni edukacijski site edX pokrenuli su, 2012. godine, MIT i već spomenuti Harvard, a danas nudi više od 1800 online kolegija koje pohađa oko 14 milijuna studenata. Vi ili vaše dijete može biti jedan od njih.
.
Bez sretnog završetka
Bojim se da ukidanje škola i drugih institucija, kako to predlaže Ivan Illich, nije ostvarivo za sadašnjeg homo sapiensa. Naime, u njegovoj je najdubljoj prirodi težnja da društvo organizira na temelju mitova ili lažnih priča. Ni religije, ni nacije, ni korporacije stoga ne možemo ukinuti bez da ukinemo i sadašnjeg čovjeka. Možda će ih moći ukinuti neka buduća stvorenja kojima će čovjek biti samo evolucijski predak. Škole su tek fragment te ljudske drame. Ono što danas možemo napraviti – ako u kolu s ravnateljima, ministarstvima i pokorenim nastavnicima ne dijelimo vjerovanje u mit o divnoj novoj školi – jest boriti se za veću slobodu osobnog istraživanja, koja je preduvjet za radost učenja. A radosti učenja u današnjim školama praktički nema. Tko ne vjeruje neka pita, ali ne ravnatelje nego učenike.