— Objavljeno 15/11/2012 / Tehnopolis 19.
Kad sam imao 11 godina, kao moja kćer sada, bila me oduševila Kušanova knjiga Koko i duhovi. Ma što oduševila, oborila me s nogu. Pročitao sam ju u jednome dahu i potom mi danima nije izlazila iz glave. Ne znam jesu li Koko i duhovi tada bili na popisu lektire, ali danas jesu – za peti razred osnovne škole. I to je, zapravo, pravo doba za fascinaciju duhovima. Tada vam nitko ne može zamjeriti to što ne znate povući granicu između realnog i imaginarnog.
Kao nuspojava Kušanovih duhova u meni se začela ljubav prema knjigama. Otad na duhove gledam sa simpatijama. Brzo sam pročitao sve romane o Koku i prešao na druge autore. No, Kušanu sam se rado vraćao, ali onim knjigama za veliku djecu kao što su Prerušeni prosjak i Sto najvećih rupa.
I duhovima sam se rado vraćao. Kao gimnazijalac sam uz Dostojevskog, Hemingwaya, Melvillea i Krležu čitao, vjerovali ili ne, Paralelni svijet od izvjesnog B.D. Benedicta (danas postoji hrvatsko izdanje te knjige, no u ono doba bio je dostupan tek Paralelni svet koji su bile objavile Dečje novine iz Gornjeg Milanovaca). I Benedictovom sam knjigom o duhovima bio fasciniran. Još me i danas prođu srsi kad se sjetim, recimo, priče "Djevojka s mosta". No, postojala je jedna velika razlika između Kušanovih i Benedictovih duhova. Benedict je uporno tvrdio da su duhovi stvarnost, da postoji paralelni svijet koji naseljavaju nadnaravna bića. A ja sam mu vjerovao na riječ. Tada, naravno, nisam bio skeptik.
Skeptikom nisam postao, po automatizmu, ni nakon završenog studija fizike, čak ni odmah nakon doktorata. Skepticizam je postao nerazdvojivi dio mojeg svjetonazora tek onda kad sam počeo živjeti znanost – kad je znanstveni pristup svijetu, zbog dosljednosti, prirodno obuhvatio i moj svakodnevni život.
Biti skeptikom znači neprekidno provjeravati stvari, ne prihvaćati ničije tvrdnje bez provjere. A to nije lako. Puno je lakše vjerovati. Najstarija akademija znanosti, ugledni Royal Society, ima moto "nullius in verba" što otprilike znači "ničiju riječ ne uzimaj zdravo za gotovo, provjeri". Taj moto izvrsno opisuje samu bit znanosti koja, u vrlo pojednostavljenoj slici, funkcionira u ponavljajućem ciklusu od tri ključna koraka: pretpostavi, provjeri, korigiraj svoju pretpostavku.
Osim skepticizma, u samoj biti znanosti je i stav koji potječe još od Talesa: sve pojave su prirodne pojave. Natprirodno (ili nadnaravno ili supernaturalno), po definiciji, ne postoji. Što god opazili, ako baš hoćete i "duha", ima svoje prirodne uzroke i, u načelu, se može razumijeti. Tako funkcionira znanost. A iz znanosti je proizašla sva, baš sva, sofisticirana tehnologija današnjice, recimo vaš omiljeni smart phone. Iz vjere u nadnaravno zasad nije proizašlo baš ništa, osim možda maštovitih priča kojima ću se još vratiti.
Sad konačno mogu otkriti zašto govorim o duhovima. U prošlom broju Tehnopolisa, u rubrici Futurologija, objavljen je tekt "Nasmješi se, duše, snima te kamera". U tom se tekst, između ostalog, tvrdi: "Nadnaravna bića priznaju sve religije, a ne niječe ih ni znanost. Dr. sc. Hrvoje Zorc, fizičar Instituta Ruđer Bošković, kaže da fizika ne negira postojanje paralelnih svjetova".
Čim sam to pročitao pretpostavio sam dvije stvari: (1) paralelni svjetovi na koje je mislio moj kolega Zorc NISU oni paralelni svijetovi na koje je aludirala autorica teksta, novinarka Kata Pranić; (2) pogrešan zaključak da znanost ne niječe nadnaravna bića izveden je iz nepoznavanja pojma paralelnog svijeta u kontekstu fizike. Kako sam naviknut svoje pretpostavke provjeravati odmah sam kontaktirao dr. Zorca. Njegov odgovor je brzo stigao. I potvrdio obje moje pretpostavke.
Istina je da fizika ne negira postojanje paralelnih svjetova. No, ona ih zasad ni ne potvrđuje, samo dopušta njihovo postojanje. Isto tako, valja znati da fizika svašta dopušta u okviru poznatih prirodnih zakona. Ali sve što je dopušteno nije nužno realizirano u stvarnosti. Recimo da su paralelni svijetovi jedna od hipoteza koja će se jednog dana možda pokazati opravdanom ili pak, kako to najčešće biva sa znanstvenim hipotezama, pokazati pogrešnom.
U svakom slučaju ti paralelni svjetovi na koje je mislio dr. Zorc NISU svjetovi nastanjeni nadnaravnim bićima koja se povremeno upliću u naš svijet mimo prirodnih zakona. To su svjetovi koje opisuje recimo Michio Kaku u svojoj knjizi Parallel Worlds (Penguin Books, 2005). Radi se o ideji multiverzuma prema kojoj je naš svemir (univerzum) samo jedan od mnogih svemira.
Paralelni svjetovi na koje je mislila gospođa Pranić NISU matematički svjetovi koji proizlaze iz teorije struna, nisu ozbiljne znanstvene hipoteze. To su svjetovi anđela, bogova, vila i duhova kakve opisuje, primjerice, B.D. Benedict u svojoj knjizi Paralelni svijet (Stari grad, 1997).
Stoga je tvrdnja gospođe Pranić da znanost ne niječe nadnaravna bića potpuno kriva. Naravno da ih niječe. Ideja nadnaravnih bića uopće nije konzistentna s idejom znanosti. Te se ideje međusobno isključuju. Da, postoje zanimljivi i fascinantni fenomeni koje još ne znamo objasniti, ali znanost u pokušaju njihova tumačenja NIKAD ne poseže za nadnaravnim.
Da se vratim na duhove. Ako mislite da su znanstvenici ograničeni i da unaprijed isključuju ideje koje im se ne sviđaju, varate se. Mnoge su ideje iz područja "paranormalnog" bile znanstveno testirane na vrhunskim svjetskim institutima i sveučilištima: i telepatija i telekineza i duhovi i koješta drugo. No, pokazalo se da takve stvari ne postoje kao što je to lijepo opisao Richard Wiseman u svojoj najnovijoj knjizi Paranormalne pojave – Zašto vidimo čega nema (Mozaik knjiga, 2012). Zanimljivo je da se istraživanje takozvanih paranormalnih pojava ipak isplatilo. Tražeći odgovor na pitanje zašto ljudi doživljavaju nadnaravno psiholozi su došli do mnogih zanimljivih spoznaja o funkcioniranju ljudskog uma.
Konačno, osobno nisam protiv duhova. To je jedna simpatična ideja koja je inspirirala mnoga književna djela. Sve dok ih ne shvaćate ozbiljno, duhovi su u redu. Među brojnim mojim knjigama koje čekaju na red za čitanje nalaze se i Ghost Stories od M. R. Jamesa te Haunted Stories u izboru Aidan Chambers. Ova druga zbirka priča sadrži i slavnu priču Oscara Wildea The Canterville Ghost. Tu Wilde o duhovima govori upravo onako kako bih rekao da treba – duhovito.