— 19/05/2021 // Pint of Science Croatia, Rijeka
Usputni pogled u noćno nebo često daje pogrešni dojam da je svemir jednoliko ispunjen zvijezdama. Daleko od toga.
Pažljivijim opažanjem, u dobrim vremenskim uvjetima i uz minimalno svjetlosno zagađenje, golim okom se vidi jedna maglovita traka uzduž nebeskog svoda. Zovemo ju Mliječni put. Ako tu maglovitu traku pogledamo kroz teleskop onda vidimo da se sastoji od mnoštva zvijezda.
Postoji dakle područje neba u kojem je gustoća zvijezda znatno veća nego drugdje. Pogled prema toj maglovitoj traci je pogled iznutra prema središnjem dijelu velike kozmičke strukture u kojoj se nalazi i naš Sunčev sustav, a koju nazivamo galaksija.
No ta naša galaksija, također zvana Miječni put, samo je jedna od stotinjak milijardi galaksija u cijelom svemiru. Sve te galaksije imaju jednu zajedničku karakteristiku: centar uvijek im je znatno gušći nego rubni dijelovi.
Sam središnji dio gotovo svake galaksije toliko je masivan da prema svim dosadašnjim spoznajama ne može biti ništa drugo nego crna rupa. I to crna rupa čija je masa od desetinke milijuna do desetak milijardi masa Sunca. Takve objekte nazivamo supermasivnim crnim rupama.
Jedna supermasivna crna rupa nalazi se i u središtu naše vlastite galaksije. Za njezino otkriće Nobelovu nagradu za fiziku za 2020. godinu dobili su Reinhard Genzel i Andrea Ghez.
Za razliku od naše galaksije, u kojoj je središnji dio sa supermasivnom crnom rupom relativno miran, postoje galaksije čiji su centralni dijelovi poprišta vrlo dramatičnih procesa. Drugim riječima, njihove su supermasivne crne rupe u aktivnoj fazi pa takve galaksije nazivamo aktivnim galaksijama, a njihova središta aktivnim galaktičkim jezgrama.
Aktivne galaktičke jezgre su primjerice kvazari i blazari, pravi kozmički monstrumi čija koji emitiraju enormnu energiju zahvaljujući procesu koji nazivamo akrecija. Akrecija je navlačenje okolne tvari prema crnoj rupi pri čemu tvar ne upada izravno u crnu rupu nego formira jedan disk koji nazivamo akrecijski disk.
Unutar akrecijskog diska događaju se brojni sudari u kojima nastaju čestice i zračenje vrlo velikih energija. Zbog uvjeta koji tamo vladaju te se čestice i zračenje ne emitiraju izotropne (jednako na sve strane) nego vrlo usmjereno, u obliku dva suprotno orijentirana mlaza. Blazar je objekt čiji je jedan od mlazova usmjeren točno prema nama. Srećom, svi su dovoljno daleko (inače bi nas njihova zraka smrti spržila). Najbliži blazar udaljen je više od 400 milijuna svjetlosnih godina. Njegovo zračenje koje na Zemlji opažamo danas bilo je emitirano prije nego su Zemaljski monstrumi (dinosauri) ne nestali, nego prije nego su kao vrsta na Zemlji uopće nastali.