— Published on 10/07/2007 / Op.a 8(15) (srpanj 2007.).
Evolucija i genetika
Dvije najutjecajnije znanstvene ideje, unazad 150 godina, tiču se postanka čovjeka i svemira. Charles Darwin je 1859. objavio je Postanak vrsta, knjigu kojom je pokazao da vrste evoluiraju prirodnim odabirom. Sedamdeset godina kasnije, Edwin Hubble otkrio je da se galaksije međusobno udaljavaju, odnosno da svemir evoluira. Posljedice tih spoznaja bile su veličanstvene − čovjek i svemir imaju svoj početak, a moguće i kraj. Pitanje geneze, naravno, nije bilo novo. Priče o stvaranju nađene su već u najstarijim tragovima prvih civilizacija. Međutim, gotovo do današnjih dana postanak je bio isključivo pitanje vjere − nešto što se ne preispituje.
Temeljna pitanja o podrijetlu: Tko sam? Odakle dolazim? Čemu se mogu nadati? tisućljećima su bila u domeni teologa i filozofa sve dok znanost nije dokučila, do nevjerojatno preciznih detalja, kako su nastajali čovjek i svemir. Od prvih dokaza Darwina i Hubblea do danas, nađeno je nebrojeno mnogo potvrda teorije evolucije. Za evoluciju živih bića vjerojatno je najznačajnije otkriće genetskog mehanizama prirodnog odabira, a za razvoj svemira pozadinsko mikrovalno zračenje kao odlučujuća potvrda Velikog praska. Istraživanja na oba spomenuta područja nagrađivana su više puta Nobelovom nagradom, između ostalog i 2006. godine.
Velike su ideje nepresušna inspiracija novim istraživanjima. Dio se evolucijskih biologa i genetičara primjerice posvetio pitanjima spola − naročito onoga navodno superiornijega. Nedavno su na hrvatski jezik prevedene dvije zanimljive knjige koje govore o evoluciji muškaraca − njihovom nastanku i gotovo neupitnom nestanku.
Porijeklo muškarca
Živimo u doba uspona žena i jednako zamašnog propadanja muškaraca. To je osnovna teza knjige Stevea Jonesa Y: Porijeklo muškarca (Jesenski i Turk, 2006.). Jones je britanski profesor genetike i nagrađivani autor brojnih popularnih knjiga o evoluciji i genetici. Porijeklo muškarca napisao je po uzoru na Darwinovu knjigu Porijeklo čovjeka: Selekcija s obzirom na spol (npr. The Descent of Man: Selection in Relation to Sex, Penguin Books, 2003.). koja je originalno izašla 1871. godine i nije dosad prevedena na hrvatski jezik.
Simone de Beauvoir je 1949. objavila Drugi spol (npr. The Second Sex, Vintage, 1997.) misleći pri tom, naravno, na žene. Samo pola stoljeća kasnije biologija je neupitno dokazala da je drugi spol muškarac. Nedavni dovršetak sekvencioniranja ljudskog genoma potpuno je preobrazio sliku muškarca. Kromosom Y, jedinstven za muškarce, pokazao se najviše propalim, najredundantnijim i najparazitskijim od svih kromosoma.
Povijest mužjaka proteže se sve od odvajanja crva i sisavaca, milijardu godina unatrag. Propadanje muških spolnih kromosoma počelo je prije otprilike 300 milijuna godina, u doba prije dinosaura, kad su zemljom vladale goleme paprati i jednostavni gmazovi. Y bi za nekoliko milijuna
Premda knjiga kazuje priču o potrazi za muškosti, autor je u skladu sa svojim zaključcima izraziti anti−macho: „Ne znam voziti bicikl, još nemam djece, plivati sam naučio u četrdesetoj, a na nogometnoj utakmici nikad nisam bio.“ Osim što je otvoren i duhovit, Jones iznosi obilje zanimljivih podataka. U svakom slučaju, knjiga koju toplo preporučujem.
Adamovo prokletstvo
Adamovo prokletstvo budućnost bez muškaraca: znanost o našoj genetičkoj sudbini (Algoritam, 2006.) još je jedna u nizu izuzetnih knjiga Algoritmove biblioteke Facta koju uređuje Irena Miličić. Autor, Bryan Sykes, oxfordski je profesor humane genetike i osnivač tvrtke Oxford Ancestors za genetičko ispitivanje rodoslovlja. Na Sykesovoj web stranici www.oxfordancestors.com možete naručiti analizu vlastitog genetskog podrijetla (za nekih par stotina £) ili pak njegove knjige s potpisom (upola jeftinije nego na Amazonu).
Suprotno Freudovom zastarjelom poimanju žena kao umanjenih muškaraca, Sykes otkriva da su muškarci u osnovi genetički modificirane žene. Štoviše, Y kromosom, koji je postao sinonim za mušku agresivnost, u suštini je nestabilan. Mnoge su vrste prije nas izgubile svoje mužjake, a sada i muškarcima prijeti stvarna opasnost da izumru iz istog razloga. Samo naša vrsta, u cijeloj povijesti planeta, posjeduje znanja i sposobnosti da shvati, pa možda čak i skrene tijek te inače neminovne sudbine. Sykes se pita treba li muškarce uopće spašavati ili je možda bolje od njih potpuno odustati? Pozitivna strana odustajanja od muškaraca bila bi nestanak Adamovog prokletstva − razorne spirale pohlepe i ambicije koju tjera odbjegli seksualni odabir.
Svijet se možda može spasiti skidanjem Adamovog prokletstva, no je li to uistinu izvedivo? Današnja umjetna oplodnja temelji se na ubrizgavanju spermija u jajnu stanicu. Ako bi se umjesto spermija u jajnu stanicu ubrizgala jezgra druge jajne stanica tada bi se tako nastali embriji razvili u djevojčicu koja je mješavina gena dvaju roditelja tj. koja nije klon, odnosno nije lišena genetičke prednosti koju donosi rekombinacija gena. Ovakvim razmišljanjima Bryan Sykes 2003. završava svoju knjigu. Samo godinu dana kasnije, u travnju 2004., nađeno je rješenje problema genomskog utiskivanja koje omogućuje uspješnu oplodnju ženske stanice drugom ženskom stanicom. Nedugo zatim, rođen je prvi mladunac miša koji nije imao oca. Mladunac je, naravno, bio − curica.
Osim Adamovog prokletstva, Bryan Sykes autor je knjige Sedam Evinih kćeri: Genetička povijest Europljana (Naklada Zadro, 2002.). Evine kćeri još nisam čitao pa se suzdržavam komentara, ali za Adama mogu bezrezervno reći: obvezno pročitajte.
Razum i razmnožavanje
Evolucija putem prirodnog odabira izuzetno je spora, ali seksualni odabir može vrstu promijeniti velikom brzinom. Zajednički predak čovjeka i čimpanze živio je prije samo 6 milijuna godina, što je izuzetno kratko vrijeme u evolucijskom smislu. Moguće da neki naši daleki preci, koji su bili malo pametniji, nisu imali prednost zato jer su bili bolje prilagođeni okolini, nego naprosto zato što su se više sviđali ženkama. Već je Darwin otkrio da se seksualni odabir kod životinja može oteti kontroli. Odbjegli seksualni odabir (runaway sexual selection) najbrži je proces seksualnog odabira kod kojeg djeluje mehanizam pozitivne povratne veze − seksualno obilježje mužjaka pozitivno utječe na ženkin izbor, a u ženke evoluira sve veća sklonost tome obilježju. Čini se da se upravo to dogodilo i ljudima. Nakon zadnjeg ledenog doba prije 13.000 godina, ljudi su živjeli na isti način kao i prije 2 milijuna godina. Ultrabrza preobrazba u suvremeni svijet ima sva obilježja odbjeglog seksualnog odabira.
Drugi tipičan primjer odbjeglog seksualnog odabira paunov je rep. Impresivna slika paunovog repa stoga opravdano krasi naslovnicu hrvatskog izdanja dugo najavljivane knjige britanskog evolucijskog psihologa Geoffreyja Millera Razum i razmnožavanje: Kako je izbor seksualnih partnera oblikovao ljudsku narav (Algoritam, 2007.). Millerova fascinantna knjiga temelji se na tezi da paunov rep i ljudski um imaju sličnu biološku funkciju − ljudski um nije se razvio samo kao stroj za preživljavanje nego i kao stroj za udvaranje.
Ako se, umjesto opstanka, u središte evolucije postavi udvaranje, može se bolje razumjeti bogatstvo ljudske umjetnosti, morala, jezika i kreativnosti. Teze Geoffreyja Millera potječu izravno od teorije seksualne selekcije koju je Charles Darwin iznio u svom, prethodno spomenutom, remek-djelu Porijeklo čovjeka: Selekcija s obzirom na spol.
Charles Darwin
Koristim priliku da, već tradicionalno, ukažem na još nekoliko knjiga koje su u bliskoj vezi s temom. Prva među njima slavna je knjiga Charlesa Darwina Postanak vrsta putem prirodnog odabira ili Očuvanje povlaštenih rasa u borbi za život (Naklada Ljevak, 2000.). Ovo je Darwinovo djelo ne samo jedna od najvećih knjiga u povijesti znanosti, nego i jedan najvažnijih tekstova ikad napisanih. Iz današnje perspektive, objavljivanje 1. izdanja On the Origin of Species by Means of Natural Selection, or the Preservation of Favoured Races in the Struggle for Life (John Murray, 1859.) bio je prijelomni događaj u kulturnoj povijesti čovječanstva, kopernikanski obrat u shvaćanju ljudske prirode.
Charles Darwin (1809. – 1882.) bio je istaknuti engleski prirodoslovac koji je stekao vječnu slavu uvjerivši znanstvenu zajednicu da sve vrste imaju zajedničko podrijetlo. Darwinova teorija u najkraćim crtama kaže da golema raznovrsnost prirodnoga svijeta nije proizvod božanskoga stvaranja, nego rezultat prilagodbi biljaka i životinja promjenama u njihovom staništu. Darwin, naravno, nije znao ništa o genetici. Znao je da mora postojati mehanizam nasljeđivanja, ali nije imao pojma kakav. William Hamilton, najveći teoretičar evolucije 20. stoljeća, otkrio je da je evolucija putem prirodnog odabira djeluje kroz gene. Ideju je dalje razradio Richard Dawkins tumačenjem da evolucija putem prirodnog odabira zapravo djeluje na dobrobit gena.
Ovo je izdanje prvi prijevod kapitalnog Darwinovog djela na hrvatski jezik. Knjigu je preveo i predgovor napisao Josip Balabanić, prošlogodišnji dobitnik nagrade Josip Juraj Strossmayer za najuspješnije znanstveno djelo izdano u 2005. godini u kategoriji prirodnih znanosti. Balabanić na Biološkom odsjeku PMF−a u Zagrebu predaje filozofiju biologije i povijest biologije, a doktorirao je na temi "Darvinizam u Hrvatskoj" pa je neupitno dobar prevoditeljski izbor.
Predgovor je, međutim, poduži esej s prevelikim naglaskom na teologiju i metafiziku koji ostavlja krivi dojam da je Darvinovo djelo tek jedna od filozofskih ideja koja se može dobro uklopiti u teološki okvir. Usput, Balabanić je prije biologije završio teologiju poput Darwina. No, u Darwinovo vrijeme, kad se biologija tek rađala, to je bio običaj. Danas je kuriozitet. Smatram da bi u predgovoru bilo pošteno reći da se većina današnjih neodarvinista, po uzoru na oxfordskog zoologa Richarda Darwkinsa, ne opterećuje idejom „da se netko ne uvrijedi“. Naprotiv, uglavnom su deklarirani ateisti i otvoreni, beskompromisni protivnici teze o kompatibilnosti znanosti i religije.
Do 2000. godine jedina Darwinova knjiga na hrvatskom bila je Putovanje jednog prirodoslovca oko svijeta koja je objavljivana u više navrata (npr. Nakladni zavod Matice hrvatske, 1983.). Stoga, veliki plus Nakladi Ljevak za objavljivanje Postanka vrsta, knjige koje je još i danas veliki izazov te vrelo nadahnuća.
Richard Dawkins
Svjetski najpoznatija knjiga o genima, koja prikazuje evoluciju s gledišta gena, zasigurno je Sebični gen Richarda Dawkinsa (Izvori, 1997.). Ovaj je bestseler izvorno objavljen 1976. godine, a drugo prošireno izdanje 1990. Od tada do danas neprekidno izaziva euforiju neodarvinista i očaj kreacionista.
Osnovna je teza knjige da je evoluciju najlakše razumjeti ako se promatra kao međusobno nadmetanje gena. To je teorija sebičnog gena gdje se pod sebičnošću ne misli da postoji gen za sebičnost (koji bi nas činio sebičnima), nego da geni rade samo za sebe, da im je jedini „interes“ umnožavanje. Dawkinsov stav da su ljudi samo „strojevi za preživljavanje“ gena pobuđuje duboku nelagodu u mnogih. Knjiga isprva nije doživljavana kao sporna, no njezin je prevratnički ugled rastao s godinama.
Richard Dawkins oxfordski je zoolog, evolucijski biolog i znanstveno-popularizacijski pisac te iznimno utjecajni autor. Svoj glavni znanstveni doprinos teoriji evolucije opisao je 1982. u djelu The Extended Phenotype (npr. Oxford Paperbacks, 1999.). Prošireni fenotip Dawkins drži najboljom knjigom koju će ikada napisati. Osim Sebičnog gena, u nas je još prevedana njegova izvrsna knjiga Vragov kapelan : razmišljanja o nadi, lažima, znanosti i ljubavi (Naklada Jesenski i Turk, 2005.) koja ravnopravno stoji uz bok Saganovom Svijetu progonjenom demonima (Naklada Jesenski i Turk, 2000.).
Dawkins je skeptik i vatreni borac za kritičko mišljenje, član organizacije Committee for Skeptical Inquiry (bivši CSICOP) osnovane 1976. čiji je cilj "ohrabriti kritičko preispitivanje paranormalnog". U Istražnom odboru skeptika bili su npr. Carl Sagan, Isaac Asimov, Francis Crick, a još su uvijek Susan Blackmore, Leon Lederman, Steven Weinberg i mnogi drugi (navodim samo neke od onih koji su, između ostaloga, poznati po svojim knjigama). Godine 2003. utemeljena je Nagrada Richard Dawkins za istaknute ateiste. Prvi ju je dobio James Randi, osnivač CSICOP−a i najveći svjetski promotor kritičkog mišljenja, koji danas ima vlastitu organizaciju James Randi Educational Foundation.
Još knjiga o genima
Za kraj navodim još tri popularne knjige iz genetike koje su mi posebno drage. Dvostruka uzvojnica: Osobni prikaz otkrića strukture DNA (Kruzak, 2000.) poznata je priča Jamesa D. Watsona, klasik znanstvenopopularne literarure koji je inspirirao mnoge. Watson opisuje kako je 1953. godine zajedno s Francisom Crickom otkrio strukturu deoksiribonukleinske kiseline − dugačke linearne vrpce šifriranih zapovjedi koja stanicama daje upute kako izrađivati bjelančevine.
Matt Ridley, cijenjeni britanski znantveni pisac, autor je mnogih knjiga o evoluciji i genetici od kojih je zadnja, nedavno objavljena, Francis Crick: Discoverer of the Genetic Code (HarperPress, 2006.). U nas je preveden Genom: Autobiografija vrste u 23 poglavlja (Izvori, 2001.). Genom je cjelovita zbirka ljudskih gena, smještena na 23 odvojena para kromosoma. Ridley uspoređuje genom s knjigom: linearno ispisane informacije određene su kodom koji prevodi malu abecedu znakova na veliki rječnik značenja. Abeceda genoma ima samo 4 slova, a sve su riječi troslovne. Genom je pametna knjiga koja sama sebe može čitati i sama sebe kopirati.
Terry Burnham i Jay Phelan napisali su izuzetno duhovito djelo Zločesti geni: Od seksa do novca i hrane − kako ukrotiti svoje primarne instinkte (Naklada Enigma, 2001.). Temelj je knjige evolucijska biologija, a nadahnuta je Richardom Dawkinsom. To je prva knjiga koja suvremenu darvinističku revoluciju primjenjuje na praktične korake prema ostvarivanju boljega života. Autori tvrde da izvor naših problema sa samokontolom leži u genima koji su uzrok našem pretjeranom trošenju, debljanju, nevjeri. No, uz strasti geni su stvorili i jedinstvenu ljudsku sposobnost konroliranja ponašanja kojom možemo prevladati svoje primarne instinkte. Na mrežnoj stranici knjige mogu se pročitati odabrani odlomci ili, za one koji već imaju knjigu, pogledati dodatni popis referenci i komentara.