— Published on 26/05/2010 / Jutarnji list.
blog STORM
Odakle potječe vjera u nadnaravno? Zašto je tako raširena? Hoće li se čovječanstvo ikad osloboditi te vjere? Općenito, zašto većina ljudi vjeruje u čudne stvari? Posebno, zašto PAMETNI ljudi vjeruju u čudne stvari?
Čudno. To je bila tema nedavne emisije "Na rubu znanosti" (HTV1, 24. 5. 2010.). Talk show Krešimira Mišaka, koji je na svojim počecima možda i bio na rubu, davno je prekoračio rub znanosti i nepovratno se otisnuo u svijet nadnaravnog. Postao je dobra zabava koja uveseljava široku javnost, prirodno sklonu raznim oblicima vjere u nadnaravno. Svoj blog Mišak je pošteno nazvao "Preko ruba znanosti". Emisija, međutim, i dalje nosi isti naziv te pripada znanstveno-obrazovnom programu iz čega proizlaze dva problema. Oduzima dio, ionako male, kvote znanstveno-obrazovnog programa. I drugo, zamućuje razliku znanosti i pseudoznanosti promovirajući razne šatlatane i prodavače magle. Nakon što je nedavno Dejan Vinković, fizičar sa Sveučilišta u Splitu, poslao pismo pritužbe Programskom vijeću HRT-a i drugim odgovornim institucijama peticijom ga je podržalo stotinjak znanstvenika. HRsvijet je odmah pokrenuo protupeticiju s potpuno iracionalnim, gotovo luđačkim, uvodnim tekstom. Protupeticiju su u rekordnom roku potpisale tisuće ljudi spremnih za linč. Taj tekst, kao i komentari na vijest objavljenu na Tportalu, dobar su pokazatelj stanja nacije po pitanju vjere u čudne stvari. Odabrao sam dvije dobre knjige koje nude odgovore na gornja pitanja.
Michael Shermer, Why people believe weird things: pseudoscience, superstition, and other confusions of our time (Henry Holt and Company, 2002.)
Michael Shermer istaknuta je osoba američkog javnog života, esejist, aktivist, prvi čovjek vodeće organizacije skeptika The Skeptics Society, glavni urednik časopisa Skeptic te veliki promotor znanosti i kritičkog mišljenja. Shermer je autor brojnih knjiga i redoviti kolumnist časopisa Scientific American. U ovoj se knjizi pita što ljude vodi k vjeri u čudne stvari. Mišljenja koja postoje o tome su vrlo različita: nedostatak obrazovanja, krivo obrazovanje, nepostojanje kritičkog mišljenja, uspon religije, pad religije, pomak od tradicionalne religije prema kultovima, strah od znanosti, pokret New Age, povratak srednjeg vijeka, previše televizije, premalo čitanja, čitanje krivih knjiga, loš odgoj, loši učitelji, ignorancija i glupost. Pod čudnim stvarima Shermer misli na: (1) tvrdnje koje ne prihvaća većina ljudi od struke; (2) tvrdnje koje su logički nemoguće ili vrlo nevjerojatne; (3) tvrdnje čiji su dokazi anegdotalni ili nepotvrđeni. Shermer ističe da je znanstvena metoda najbolji alat, koji trenutno imamo, za određivanje koje su tvrdnje istinite, a koje lažne. Nastoji objasniti psihologiju vjerovanja kroz evolucijsku psihologiju: ljudski mozak je skup "mentalnih modula" koji su se razvili kao rješenja za različite probleme prilagodbe s kojima su se kroz povijest susretali naši daleki preci. Iz te "arhitekture" uma, jedinstvene za sve ljude, danas proizlaze naša stremljenja, emocije, načini razmišljanja i posebni sustavi interpretiranja. Najvažnije, Shermer posvećuje pažnju razlici između znanosti i pseudoznanosti. Znanost opisuje pojave koje su provjerljive i ponovljive. Opis tih pojava je u našem umu, ali same ponovljive pojave su u prirodi. Newtonov opći zakon gravitacije (opis pojave) nije postojao prije Newtona, ali gravitacija (ponovljiva pojava) jest. Znanost je uvijek otvorena za provjere (testove ili eksperimente). Znanstvene tvrdnje moguće je potvrditi ili oboriti. Pseudoznanost je, s druge strane, imuna na testove. Poput religije, ona je stvar vjere. Znanstveno i kritičko mišljenje ne dolazi samo od sebe. Ne rađamo se sposobni misliti jasno i logički. Razmišljanje je vještina koju treba steći napornim radom, naučiti ju i uvježbati. Konačno, Shermerov savjet s kojim se potpuno slažem: što manje televizije i novina, što više čitanja dobrih knjiga.
Bruce Hood, Osjećaj za nadnaravno: zašto vjerujemo u nevjerojatno (Naklada Ljevak, 2010.)
SuperSense: Why We Believe in the Unbelievable (HarperOne, 2009.)
U ovoj izvrsnoj knjizi britanski eksperimentalni psiholog Bruce Hood tvrdi da su ljudi prirodno skloni vjerovati u nadnaravno. Ustroj uma tjera nas da vidimo zakonitosti i tražimo uzroke. Vjera u nadnaravno je nusprodukt ustroja uma što je očito kod djece. Mala djeca ne razlikuju jasno misli i djelovanja. Smatraju da želja može izazvati događaj. Mnogi odrasli nastavljaju s takvim zabludama. Razvoj dječjeg uma u odrasli um ne svodi se samo na učenje činjenica o svijetu. Ključna je komponenta tog razvoja zanemarivanje dječjih vjerovanja. Već je David Hume uočio djetinjasto razmišljanje kod odraslih kad pokušavaju svijetu dati smisao. Kao najčešći poticaj za vjeru u nadnaravno Bruce navodi osobno iskustvo. Većina ljudi vjeruju zato što MISLE da su osobno doživjeli nadnaravne događaje ili su pak čuli pouzdana svjedočenja od ljudi kojima vjeruju. No to što doživljavamo nužno ne postoji fizički. Mnogi doživljaji su samo proizvod uma.
RELIGIJA
Religija je najpoznatiji oblik vjere u nadnaravno. Zasniva se na svjedočanstvima i iskustvima pojedinaca. Sve religije imaju nadnaravnu sastavnicu - vjerovanja koja krše prirodne zakone. Religija se širi kulturom, a dobro obrazovanje neće nužno ugasiti vjeru u boga.
PSIHOPATOLOGIJA
Vjera u nadnaravno jedna je od glavnih osobina psihotičkih poremećaja manije i šizofrenije. Maniju obilježava pretjerana energija i produktivnost, kao i neprimjereno društveno ponašanje. Šizofrenija ima razne oblike, ali općenito je stanje u kojem čovjek ima iracionalne i paranoične zablude, kao i osjetilno iskrivljenje strvarnosti, pogotovo slušne halucinacije.
BIOLOGIJA
Za biološku osnovu vjere u nadnaravno ključan je, čini se, dopamin. Po funkciji to je neurotransmiter - kemijski spoj koji prenosi, pojačava i modulira signale između neurona (moždanih stanica). Nadprosječno jaka aktivnost dopamina rezultira viđenjem podudarnosti i zakonitosti koje drugima izmiču (sve postaje povezano). Uglavnom, promjena razine neurotransmitera definitivno mijenja percepciju stvarnosti. Zato se psihotička manija često veže uz kreativnost. Ovo podsjeća na neke naše, medijski eksponirane, kreativne fizičare. Cijena velike kreativnosti, međutim, ponekad može biti duševna bolest.
Vjera u nadnaravno prirodni je proizvod ljudskog uma koji je ustrojen tako da pretpostavlja nevidljive strukture u svijetu. Ta vjera kod odraslih ostatak je dječjih pogrešnih predodžbi koje nisu u potpunosti odbačene. Premda te dječje predodžbe nisu naučene nego su intuitivne, dobro se uklapaju u kulturni kontekst i postaju folklor, paranormalno i religija. Naivne teorije čine temelj za vjeru u nadnaravno, a kultura i iskustvo samo potkrepljuju ono što ljudi intuitivno drže ispravnim. Društvu, čini se, treba nadnaravno mišljenje u okviru sustava vjerovanja koje drži članove zajedno pomoću svetih vrijednosti. Zato je vjera u nadnaravno tako raširena. Mala je vjerojatnost da će se čovječanstvo ikad osloboditi te vjere u potpunosti. Antropolog Bronislaw Malinowski otkrio je da sklonost magiji proizlazi iz uvjeta okoliša, a ne iz prirodne gluposti. Što je situacija neizvjesnija, što je veći raspon nade i straha to je, u društvu, jača vjera u nadnaravno. Sadašnja ekonomska kriza mogla bi stoga biti jedan od uzroka naglog procvata vjere u čudne stvari. Dobro znanstveno obrazovanje nije, nažalost, dovoljno za obranu od iracionalnih vjerovanja. Kvocjent inteligencije "ortogonalan" je na stupanj vjerovanja. Pametni ljudi vjeruju u čudne stvari zato što su vješti u obrani svojih vjerovanja koja su proizašla iz glupih razloga. Na kraju, porast vjere u nadnaravno nije nimalo bezazlen. Donosi mnoge opasnosti i može uzrokovati velike štete. Što učiniti? Ima li tome lijeka? Ima. Valja oštro reagirati na promociju pseudoznanosti (što se odnedavno, konačno, počelo događati) i promovirati znanost i kritičko mišljenje. Ljude ne treba učiti što misliti nego KAKO misliti.