Sloboda nakon 28 godina zatočeništva. Fizičar pročitao knjigu Jeziku je svejedno i sad se pita: gdje mi je bila pamet?

— Published on 07/05/2020 / Ideje.hr.

Krizno razdoblje, poput ovoga izazvanog koronavirusom, lijepo pokazuje koliko su ljudi, s jedne strane, snažno vođeni vlastitim sustavom vrijednosti, a koliko, s druge strane, ili toga nisu svjesni ili to prikrivaju.

Primjer prvi. Jedna književnica na svojem Facebook-zidu negoduje zbog mjera ograničavanja društvenih okupljanja. Ona se ne boji koronavirusa, kaže, pa smatra da nije pošteno da se njoj, i onima koji misle poput nje, ne dopušta uobičajeni ritual: odlazak na kavu u lokalni kafić. Na njezinoj listi prioriteta osobna sloboda očito je visoko iznad društvene odgovornosti.

Primjer drugi. Lokalni svećenik ignorira odluke svojih biskupa i naputke državne vlasti te odlučuje, na svoju ruku, ipak održati misu na Uskrs. Na njegovoj listi prioriteta obaveze prema bogu neupitno su iznad obaveza prema ljudima.

Primjer treći. Neki Amerikanci prosvjeduju protiv karantene, a Trump ih podržava. Njihova lista prioriteta izgleda ovako: na prvom mjestu je biznis pa onda dugo, dugo nema ničega. Pa je onda nekima od njih možda još nešto na listi. A nekima nije više ništa.

Gotovo se nitko izravno ne poziva na svoj sustav vrijednosti, ali mnogi djeluju tako kao da su njihove vrijednosti über alles, kao da su njihovi prioriteti neupitno superiorniji od prioriteta drugih. Sukob koji proizlazi iz takvog djelovanja, nesvjesnog ili prikrivenog, praktički je nerješiv.

Ali, ne događaju se takve stvari samo u kriznim vremenima. Događaju se uvijek. Samo su u mirnim vremenima još bolje prikrivene, još smo ih manje svjesni. Vrlo smo rijetko spremni, čini mi se, osvještavati i propitivati svoje vlastite sustave vrijednosti. Branimo pojedine ideje pod društvenim pritiskom ili iz navike. No, ponekad nam se događaju i prosvjetljenja. Vrijednosti koje smo zdušno zagovarali postanu nam glupe. Visoko rangirani prioriteti se strmoglave pa se čudimo gdje nam je pobogu bila pamet.

Jedno od mojih osobnih prosvjetljenja nedavno je potaknula sjajna knjiga Jeziku je svejedno (Sandorf, Zagreb, 2019.) troje jezikoslovaca s Filozofskog fakulteta u Zagrebu: Anđela Starčevića, Mate Kapovića i Daliborke Sarić. Nakon čitanja te knjige osjetio sam onakvu slobodu kakvu je valjda osjetio Edmond Dantès, lik iz Dumasovog romana Grof Monte Cristo, kad je nakon 14 godina nevinog zatočeništva uspio pobjeći iz zatvora. Samo što je moje "zatočeništvo" trajalo dvostruko dulje, 28 godina.

Tamo negdje 1992. godine bio sam pedantno, od korica do korica, prostudirao Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brodnjaka (Školske novine, Zagreb, 1991.). Za početak. A onda sam se, u gotovo tri iduća desetljeća, nagutao jezičnih savjeta kao Don Quijote viteških romana: od članaka Stepana Babića u časopisu Jezik do tiskanih i mrežnih jezičnih savjetnika. Zadnja lektira te vrste bila mi je, relativno nedavno, Reci mi to kratko i jasno: hrvatski za normalne ljude (2. izdanje, Znanje, Zagreb, 2016.) od Nives Opačić.

A koji je bio, kako bi rekli 4M, "efekat od tog"? Sa svakim novim pokorno usvojenim jezičnim savjetom postajao sam sve gluplji. Naime, sve uvjereniji da ne znam svoj jezik, da ga moram još više učiti i da ga, unatoč svemu trudu, nikada neću naučiti. To je naime filozofija koja se dobije u paketu s jezičnim savjetima. I kad sam već bio potpuno siguran da ću umrijeti neuk i nepismen, pojavio se moj spasitelj. Zapravo, troje njih: Anđel Starčević, Mate Kapović i Daliborka Sarić.

Knjiga Jeziku je svejedno ima onu ulogu u području humanističkih znanosti koju u području prirodnih znanosti imaju primjerice knjige: Svijet progonjen demonima: znanost kao svijeća u tami Carla Sagana (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2000.) ili Čarolija stvarnosti: kako znamo što je doista istinito Richarda Dawkinsa (Izvori, Zagreb, 2011.). Ta uloga je raskrinkavanje neutemeljenih tvrdnji. Drugim riječima: razlučivanje znanosti od pseudoznanosti, razotkrivanje pomno skrivenog sustava vrijednosti, vikanje "car je gol".

Vrlo sažeto: Starčević, Kapović i Sarić raskrinkavaju preskriptivizam kao neutemeljeni i neznanstveni pristup jeziku koji pod krinkom velike stručnosti i brižnosti za jezik pažljivo skriva svoj sustav vrijednosti kojemu je pri vrhu liste prioriteta šovinizam.

Preskriptivisti, poput Nives Opačić za humanističke znanosti su ono što je, recimo, Krešimir Mišak za prirodne znanosti. Propagatori izmišljotina koji se lažno predstavljaju kao eksperti. No, to nevjerojatno dobro prolazi kod ljudi. Uvjerljivi su kao Sir Oliver iz Alana Forda koji se izdaje za engleskog plemića. Tako je Nives Opačić već dobila Godišnju državnu nagradu za popularizaciju i promicanje znanosti.

Autori knjige Jeziku je svejedno svoj sustav vrijednosti ne skrivaju. Oni nastupaju iz znanstvene perspektive, kao lingvisti. Pošteno priznaju da je znanstveni pristup jeziku također ideološki obojen, kao i svaki drugi pristup. Pitanje je samo koje stavove promoviramo i koje vrijednosti zagovaramo. I jesmo li dosljedni u onome što govorimo i onome što činimo.

Lingvistika, ili jezikoslovlje, ljudski jezik proučava znanstveno. To znači da opaža, popisuje, opisuje, klasificira i tumači činjenice vezane uz jezik, a suzdržava se od toga da iz estetskih, moralnih ili političkih načela propisuje upotrebu jezika. Znanstveno znači neutralno. Jednom riječju lingvistika je opisna ili deskriptivna. Jezični dušebrižnici koji preporučuju kako bi trebalo govoriti ili pisati zapravo propisuju upotrebu jezika. Njihova djelatnost je stoga preskriptivna.

No, stvari s jezikom nisu baš tako jednostavne. Ne postoje s jedne strane dobri lingvisti koji jeziku pristupaju isključivo znanstveno, a s druge strane zli preskriptivisti koji nam zagorčavaju život neutemeljenim propisivanjem jezičnih pravila. I preskriptivisti su lingvisti po struci, mada ponekad ne poštuju temeljna lingvistička načela. Osim toga, preskriptivizam je neizbježan u standardizaciji jezika. Standardizacija nužno donosi preskripciju, propisivanje nekih pravila i odabiranje nekih normi. A standardni jezik ima svoju svrhu i treba nam. Autori knjige Jeziku je svejedno često ističu da nisu protiv standardnog jezika.

Lijepa usporedba nužnosti normiranja povučena je s međunarodnim sustavom mjernih jedinica. Mjerne jedinice, primjerice metar, određene su normama, a njihova upotreba propisana zakonima. Ali to što smo metar odabrali kao jedinicu za duljinu ne znači da je metar jedina "ispravna" jedinica, a da su mjere poput palca ili stope "neispravne" ili "pogrešne". Pogotovo ne znači da su oni koji koriste palac ili stopu neobrazovani i da mogu biti predmet nečijeg izrugivanja. Preskriptivisti često djeluju upravo tako: proizvoljno odabrana rješenja proglašavaju jedinim ispravnima, a ostala pogrešnima i što je najgore, ljude koji koriste "pogrešne" riječi ili jezične konstrukcije etiketiraju kao neuke i manje vrijedne. Tu je poanta cijele priče, u skrivenom šovinizmu.

Kao što u mjernoj jedinici za duljinu nema ničeg apsolutnog nego je ona tek jedan slučajni ljudski izbor, koji je sasvim sigurno mogao biti i drukčiji, tako ni u izboru dijalekta na kojem će se temeljiti standard jezika nema ničeg posebnog. I to je jedan proizvoljni izbor koji je mogao biti drukčiji. Zato je standardni jezik, kojega autori knjige radije nazivaju standardni dijalekt, jednako vrijedan kao i svaki drugi dijalekt koji, igrom slučaja, nije bio izabran za standard. Ta je tvrdnja trivijalna i nitko ju ne osporava. Međutim, u praksi su dijalekti i govorni jezik manje vrijedni, što implicira i manju vrijednost njegovih govornika.

U listopadu prošle godine, za vrijeme štrajka učitelja i profesora, na portalima i društvenim mrežama digla se velika hajka protiv učiteljice koja je na televiziji rekla: "U pondeljak krećeju sve županije". Glavnina komentara svodila se na zgražavanje i omalovažavanje. A zašto? Zato što se tako navodno ne smije javno govoriti. To je, kao, sramota. A radi se o dijalektu, o kajkavskom, o razgovornom jeziku živih ljudi. Ideja da je takav jezik sramota nije potekla od ljudi koji govore svoj jezik. Potekla je od preskriptivista koji nas uče što je pravilno, a što pogrešno. A ti isti preskriptivisti, da ih se javno pita, tvrdili bi da su dijalekti naše blago. Jesu, pod uvjetom da nitko njima javno ne govori.

U knjizi Jeziku je svejedno postoje brojni primjeri iz kojih se jasno vidi kako se formirao stav javnosti da je dijalekt sramota. Posebno je poučan primjer u kojem autori knjige komentiraju jednu izjavu Nives Opačić iz radioemisije Jezik i predrasude od 15. 12. 2015. Citiram:

"Nadalje, autorica ponovo upada u proturječje kada kaže da navodno 'nema ništa protiv razgovornog jezika', ali u istoj ga rečenici 'zdravorazumski' uspoređuje s odlaskom u kazalište u gumenim ribičkim čizmama, što je vrlo jasan i negativan omalovažujuć vrijednosni sud prema nestandardnim dijalektima. Ovakve usporedbe kvalitativno su jednake izjavama poput npr. nemam ništa protiv crnaca, ali nisam za to da dolaze u naše kazalište, to nije prikladno, ne ide jedno s drugim, znate..."

Usput, što se odlazaka u kazalište tiče, Nives Opačić se ne ustručava unutar jedne svoje jezičnosavjetodavne natuknice napomenuti kako ona sama zagrebačke kulturne ustanove (kazališta, kina, koncertne dvorane) posjećuje barem 55 godina. To bi čitatelja valjda trebalo uvjeriti o kakvom se društvenom prestižu i finoći tu radi pa prihvatiti jezični savjet bez pogovora. Starčević, Kapović i Sarić to ovako komentiraju:

"U povijesti bavljenja jezikom su, doduše, poznati primjeri izabiranja svoga jezika kao najboljega, od nekih elemenata kod Jurja Križanića pa do Vuka, međutim malo tko je, bar u novije vrijeme, ovako otvoreno nastupao proglašavajući samoga sebe vrhunaravnim autoritetom koji određuje što u jeziku ima biti 'dobro' a što ne na temelju takve 'argumentacije'."

Na koncertima klasične glazbe Opačić viđa "neodgojenu zagrebačku publiku", ljude naziva "poluinteligentima", žali za vremenima kada su "fini ljudi", koji su se znali ponašati, imali i poslugu. Citiram iz Jeziku je svejedno:

"Takav je konzervativizam dodatno začinjen i eksplicitnim urban-rasizmom, gdje se 'novopečeni stanovnici grada' optužuju za tobožnje kvarenje jezika. Usporedbom stanovnika Zagreba (očito je riječ o Zagrebu) koji nisu u njemu rođeni (doduše, nije niti autorica, ali to je ne priječi u napadima) sa žabom koja se želi potkivati šalje jasnu poruku da su oni koji nisu odrasli u 'staroj Tkalčićevoj ulici' manje vrijedni građani koji niti ne trebaju pomišljati na uklapanje u život glavnog grada jer su 'prirodno' predodređeni za drugorazrednost."

Kad sam u uvodu napisao da su ljudi vođeni vlastitim sustavom vrijednosti ali to prikrivaju, imao sam na umu preskriptiviste koji sebe (lažno) prikazuju kao razumne osobe koje racionalno i znanstveno promišljaju, ali svoje "savjete" zapravo formiraju vođeni vlastitim konzervativizmom i šovinizmom. Inače je dobro poznato da konzervativan stav u jeziku ide ruku pod ruku s konzervativnim stavovima o politici i društvu.

Nije problem u konzervativnim stavovima. Imamo pravo imati konzervativne stavove, ili liberalne stavove ili ne imati stavove uopće. Ono protiv čega se bunim je prodavanje muda pod bubrege, pozivati se na znanost, a podvaljivati pseudoznanost. Mada je i to, da budem sasvim pošten, samo jedan stav kojega netko ima pravo osporavati.

No, neće ga osporavati autori knjige Jeziku je svejedno. Oni smatraju da su preskriptivistički savjeti uvijek neznanstveni i štetni. Ponekad su toliko bizarni da nas mogu dobro nasmijati. Evo primjera: navodno se može reći samo Antarktika, nikako Antarktik. Zanima vas argument? Pa ovako: "Antarktika je kontinent, a svi su kontinenti ženskog roda". Tako tvrdi Lektorska bilježnica (Hrvatski radio, Zagreb, 2011.). Starčević, Kapović i Sarić komentiraju:

"Poprilično zanimljiv razlog. Istom logikom moglo bi se tražiti i da veljača postane veljač zato što su svi ostali mjeseci muškog roda."

Ideja knjige sažeta je na stranicu i pol u poglavlje "Prije zaključka". Taj je tekst napisan, vjerojatno na zgražanje preskriptivista, "onako kako mnogi često govore". "Jeziku je svejedno kako ćete reć 'stol' (il bilo šta drugo). Arbitrarnost jezičnog znaka je svaćo i Shakespeare kad je reko da bi ono kaj zovemo rožicom slatko mirisalo i pod drugim imenom." Predivno. Čista poezija. Glavna je poruka da se ljudi ne moraju bojati govoriti i pisati svojim jezikom. Svi znamo svoj jezik. Pisci jezičnih savjetnika, odjebite!