— Published on 01/08/2011 / Priroda 1003, 7-8/11.
Kad bih knjigu Druga strana potrošačkog raja morao opisati samo jednom jedinom riječju bila bi to riječ panika. Panika je posebno stanje uma u kojem ogromni strah nadvlada razum i logičko razmišljanje. Kako su, s druge strane, razum i logičko razmišljanje glavni aduti znanstvenika od njih se baš ne očekuje panika. Međutim, autor ove knjige, prof. dr. sc. Valerije Vrček, podlegao je potpunoj panici. To je, po meni, osnovni razlog zašto je njegova knjiga tako uzrujala kolege znanstvenike.
ZNANSTVENICI SU DUŽNI UPOZORAVATI, ALI...
Mnogi znastvenici doživljavaju društvenu angažiranost kao svoju moralnu obvezu. Kao i umjetnici, oni često ukazuju na probleme u društvu i kritiziraju sve što smatraju lošim. Stručnjaci pojedinih područja prvi mogu uočiti potencijalne opasnosti i dužni su javnost upozoriti na njih. To pokušava raditi i Valerije Vrček. No, on u panici grabi daleko izvan svoje struke. Piše enciklopediju problema modernog društva i za doslovno svaki od tih problema proglašava, s punom sigurnošću, opću opasnost.
OPSANO PO ŽIVOT
Za Vrčeka je apsolutno sve oko nas štetno, otrovno, radioaktivno, kancerogeno. Pravo je čudo, zapravo, da smo uopće još živi. Pitam se je li Vrček tek strašljivac koji se sam svega boji ili pak osoba koja perverzno uživa u plašenju drugih. Njegov je stav jednako pretjeran kao i stav onih znanstvenika koji kažu da se uopće ne moramo brinuti jer sporna pitanja ionako nisu dokazana.
Teško je naći pravu mjeru, ali nije nemoguće. Lijep je primjer Saganova zbirka eseja Koliko sunaca, koliko svjetova. Ta knjiga, poput Vrčekove, obrađuje lepezu problema današnjice: od zagađenja okoliša, globalnog zatopljenja i gomilanja nulearnog naoružanja do etičkih pitanja poput pobačaja. No, Carl Sagan (koji nas je, nažalost, prerano napustio) sve probleme izlaže s mudrošću vrijednom divljenja: ne gura pod tepih niti preuveličava.
UROTA ZLIH ZNANSTVENIKA?
Najgore je od svega što Vrček optužuje svoje kolege znanstvenike, veliku većinu njih, da dobro znaju za sve te opasnosti, ali ih drže u tajnosti. Zašto? Iz dva razloga: prvo, sami su to stanje izazvali i drugo, za to su dobro plaćeni od strane bezobzirne industrije. Kad tako što izjavi David Icke, samozvani kralj teorija zavjera, možemo se samo nasmijati. Icke je neuki fanatik, čovjek koji se javno i ozbiljno proglasio sinom božjim, piše o strašnim zavjerama, nudi istinu i beskrajnu ljubav te želi čovječanstvo, pod svaku cijenu, osloboditi. Kad god vas netko želi osloboditi – budite oprezni.
Valerije Vrček je znanstvenik, sveučilišni profesor, obrazovana osoba, netko od koga ne biste očekivali rječnik teoretičara urota. Pa ipak, on se služi upravo takvim izrazima. Govori o našoj i njihovoj znanosti, službenim dogmama, službenim istinama, etabliranim istinama, monopolu nad znanstvenom istinom, naručenom istinom, najavom katastrofa, tajnama, urotama i naravno oslobođenju.
VRČEK KAO IBSENOV DOKTOR
Već u uvodu svoje knjige Vrček spominje Ibsenovu dramu Neprijatelj naroda u kojoj znanstvenik, doktor Stockmann, otkriva izvor zagađenja vode i to odlučuje objaviti u interesu javnosti. Međutim političari i lokalni moćnici proglašavaju ga, iz svojih sebičnih i materijalnih interesa, narodnim neprijateljem te ga protjeruju iz grada. Ukratko, Vrček sebe vidi kao Ibsenovog doktora, samog protiv svih. To je u najmanju ruku neukusno i uvredljivo za mnoge znanstvenike koji naporno i entuzijastično rade, za sveopće dobro i često za skromnu plaću.
ČUDNA LITERATURA
Na kraju svakog poglavlja Druge strane potrošačkog raja nalazi se popis literature. Ono što je meni posebno privuklo pažnju je Kompendij socijalnog nauka Crkve. Taj je dokument citiran mnogo puta. Nisam čitao, priznajem, no neopisivo miriše na ideologiju koja je u pozadini cijele priče. Jedna od zanimljivih knjiga na popisu je i Promatrah Sotonu kako poput munje pade. Autor, francuski povjesničar René Girard, poznat kao zajedljivi kritičar sekularnog humanizma i liberalnih vrijednosti. Nadalje, često se citira Tonči Matulić, domaći teolog, koji pak govori o grijehu, obraćenju, znanstvenom napretku kao velikom zlu i znanstvenicima koji lažu. Matulić očajnički traži rijetkog pojedinca (čitaj: Vrčeka) koji će hrabro reći pravu istinu. Matuliću je pak za sve kriv individualizam.
Skup ideja koje imamo u glavi ne može biti baš proizvoljan. Neke se ideje međusobno isključuju, a neke privlače. Onaj tko je protiv sekularnog humanizma, liberalnih vrijednosti i individualizma (čitaj: tko je, kao nedavno u Splitu, spreman bacati kamenje na sve koji su drukčiji) taj je automatski “otvorena uma” za nadnaravno, teorije urota i pseudoznanost.
ZNANOST NE DOKAZUJE!
Znanstvenici obično pokazuju veliki entuzijazam za svoj posao. Vole govoriti i pisati o znanosti. Žele drugima prenijeti ljubav prema znanosti. Nisam dosad čuo (do čitanja Vrčekove knjige) da govore o znanosti kao zlu, a o znastvenicima kao potkupljivim ljudima koji silom nameću nove, naručene istine. Ovo mi je prvi glas. Nisam imao pojma da sam takav. Ni da je većina mojih kolega takva. Eto, Vrček nas je sve razotkrio pa nije ni čudo da toliko pišemo o njegovoj knjizi.
Gledište koje Vrček ima o znanosti je prilično izobličeno. Evo jednog detalja iz kojeg se to dobro vidi. U njegovoj se knjizi često ponavlja fraza: “znanost je dokazala”. To može reći novinar, to može reći laik. To mogu reći Krešimir Mišak i David Icke. Ali to nikako ne može reći znanstvenik.
Znanstvenici znaju da ništa ne mogu dokazati. Nikad ne mogu biti potpuno sigurni, uvijek ostaje zrno sumnje i otvorenost za promjenu. Znanost radi tako da pokušava isključiti protivne hipoteze, sve dok postavljena hipoteza nije najvjerojatnije privremeno objašnjenje. Vjerojatnost može biti vrlo blizu 100%, ali nikad točno 100%. Što se pak istine tiče, znanost ne treba shvaćati kao istinu nego kao neprekidni proces približavanja istini.
ČITATI ILI NE?
Kad god pišem neki osvrt na knjigu osjećam se obveznim spomenuti je li knjiga, po mom mišljenju, vrijedna čitanja. Ovaj put ću to reći posredno, kroz pitanja čitatelju. Koliko ste Shakespearovih drama dosad pročitali? Jeste li čitali Joyceovog Uliksa? A Darwinov Postanak vrsta? Cervantesovog Don Quijotea? Watsonovu Dvostruku uzvojnicu, Dawkinsov Sebični gen? Orwellovu 1984, Bradburyjev Fahrenheit 451, Huxleyev Vrli novi svijet? Niste? Pa onda imate puno pametnijeg posla od čitanja Druge strane potrošačkog raja.
U redu, teme o kojima piše profesor Vrček jesu zanimljive i vrijedne pažnje. O njima zasad ne znamo dovoljno pa je mudro biti na oprezu. Međutim, kako je rekao Douglas Adams u svom slavnom Vodiču kroz Galaksiju za autostopere: DON'T PANIC!