— Published on 23/12/2024 / Ideje.hr.
Iz tiska je upravo izašao moj prijevod knjige Adama Franka Mala knjiga o izvanzemaljcima. Knjigu je objavio V.B.Z. godinu dana nakon objave izvornika. Prije nego kažem išta drugo, moram razjasniti dvije stvari. Prvo, unatoč naslovu i unatoč čestim spominjanjima NLO-a, knjiga nije šund-literatura. Dakle, NLO-fanatici, pobornici teorija zavjera, fanovi emisije Na rubu znanosti, odstupite. Nije za vas. Knjiga je o traganju za izvanzemaljskim životom, a pristup je znanstveni. To znači da autor jasno razgraničuje pouzdane činjenice od izmišljenih priča, znanstvene hipoteze od pukih spekulacija. Drugo, ali ne manje važno, još uvijek ne znamo jesmo li sami u svemiru. Ne znamo ni postoji li život u svemiru drugdje, osim na Zemlji, a kamoli postoji li inteligentni život koji je razvio civilizaciju. No, dobra je vijest da je potraga za izvanzemaljskim životom nedavno ušla u novu fazu zbog čega u narednim godinama očekujemo prve odgovore na ta velika i stara pitanja.
Autor knjige, Adam Frank, američki je fizičar koji se bavi računalnom astrofizikom, konkretno razvojem zvijezda te atmosferama egzoplaneta. Postojeći teleskopi, kao svemirski teleskop James Webb, i teleskopi koji su tek u planu, kao Trideset metarski teleskop, visoko na popisu ciljeva imaju istraživanja atmosfera egzoplaneta. A u tim atmosferama mogli bi se kriti biopotpisi (pokazatelji života), a možda i tehnopotpisi (pokazatelji tehničke civilizacije). U tim istraživanjima Adam Frank jedan je od pionira te istraživač koji je dao konkretne doprinose. Piše, dakle, iz prve ruke. Nije amater koji bi svoj entuzijazam za izvanzemaljce pobrkao s vještinom, a ambiciju sa sposobnostima. Premda je u svojim mislima često na drugim svjetovima (puno dalje nego „u oblacima”), nogama stoji čvrsto na Zemlji. Neprekidno ističe standarde potvrda, drugim riječima propituje kvalitetu „dokaza”. Razmišlja o izvanzemaljcima (na spomen kojih mnogi znanstvenici dobiju tikove), ali inzistira na znanstvenom pristupu (na spomen kojeg mnogi šarlatani dobiju tikove).
Povijesni uvod: od Aristotela do NLO-euforije
Jesmo li sami? Postoji li „tamo negdje” netko poput nas tko promatra noćno nebo i postavlja ista ova pitanja? O tome su razmišljali mnogi naši preci puno stoljeća prije nas. Samo razmišljali. Više od toga nisu mogli. Tek smo zadnjih pola stoljeća počeli aktivno tragati za odgovorima, a tek smo doslovno zadnjih par godina radikalno promijenili strategiju i, zahvaljujući novoj tehnologiji, zakoračili u novo doba traganja za izvanzemaljskim životom.
A te naše pretke, koji su se prije nas pitali „jesmo li sami”, Frank je podijelio na optimiste i pesimiste po pitanju života izvan Zemlje. Tipičan pesimist bio je Aristotel. Na pitanje o mogućim izvanzemaljcima Filozof je otprilike reagirao s: „Ma kakvi bakrači. Nema nikoga osim nas. Kakvi vam izvanzemaljci padaju na pamet. Gluposti.” Tipičan optimist, po pitanju života izvan Zemlje, bio je Giordano Bruno. On je bio ne samo uvjeren da postoje drugi svjetovi poput našeg, nego je bio i dovoljno lud da u ono doba takve ideje javno propagira. Zbog tih, i drugih, crkvi neprihvatljivih stavova, Inkvizicija ga je osudila, zatočila i na kraju spalila na lomači. Danas znamo (da, pouzdano znamo, prema onim standardima potvrda koje Frank neprekidno ističe) za oko 6000 drugih svjetova (egzoplaneta) od kojih su mnogi slični Zemlji.
Što se tiče novijeg doba, vrijedi istaknuti genijalnog Enrica Fermija, čije je legendarno pitanje „Gdje su svi?” bilo postavljeno onako više za sebe tijekom jednog ručka s kolegama, 1950. godine u Los Alamosu. Naime, razgovaralo se o izvanzemaljcima, a Fermi je, njemu tako svojstveno, odmah uočio nesklad između očekivanja i činjenica. To njegovo zapažanje danas nazivamo Fermijev paradoks. Konkretno, to je prividna proturječnost između općeg očekivanja da izvanzemaljske civilizacije postoje i činjenice da potvrdu njihovog postojanja zasad nemamo.
O Fermijevom paradoksu napisane su brojne knjige. Jedna od njih, dostupna u hrvatskom prijevodu, je knjiga Stephena Webba „Ako u svemiru nismo sami GDJE SU VANZEMALJCI: 50 rješenja Fermijevog paradoksa i problema izvanzemaljskog života” (Jesenski i Turk, Zagreb, 2014.). Naslovnica je grozna, ali je sadržaj sjajan. Usput, i Webb je, kao i Frank, fizičar. Obojica pišu duhovito i generacija su.
Razgovor Fermijevog društva o izvanzemaljcima, na spomenutom ručku u Los Alamosu, imao je svoj povod. Bio je to prvi val NLO-euforije, poplave „viđenja” neidentificiranih letećih objekata, koja je uslijedila nakon famoznog 24. lipnja 1947. kad je pilot-amater Kenneth Arnold, vidio prvi NLO. Izuzetno je poučno čuti sve detalje te priče. Arnold je vrlo vjerojatno nešto vidio. On sam nije imao razloga izmišljati. Ali nije znao što je vidio niti se sam upuštao u ikakve interpretacije. Priču koja je iz toga nastala, u punom smislu te riječi – legendu, smislili su drugi. Od novinara željnih senzacija, koji su i skovali naziv leteći tanjur, do varalica željnih zarade (koji su kasnije razotkriveni, ali uzalud, perje se već posvuda razletjelo). Kad se priča proširila odjednom su ljudi svuda i svakodnevno počeli viđati leteće tanjure. Cijele izvanzemaljske flote su odjednom nasrnule na Zemlju. Najezda izvanzemaljaca.
Poseban zamah NLO-ludilo dobilo je u Roswellu. Tamo su, također u lipnju 1947. godine, na jednom polju nađeni neki čudni komadi materijala, uglavnom neke gumene trake i aluminijske folije. Vjerojatno se radilo o ostacima meteorološkog ili vojnog balona. Uglavnom, ljudi koji su to našli spomenuli su to nekome u nekoj krčmi. Pa je priča došla do nekoga tko je to povezao s Arnoldovom pričom i sve je postalo jasno: pao je leteći tanjur. I tu sad opet ulaze varalice koji besramno izmišljaju detalje zbog svoje sitne zarade. Uglavnom, polako nastaje mit koji je postaje neuništiv, jer onima koji žele u to vjerovati ne pomažu nikakvi dokazi da je priča izmišljena. No, Roswell nije tek jedna lažna priča. Roswell je i razlog zbog kojeg je većina znanstvene zajednice postala alergična na svaki spomen NLO-a pa je i projekte SETI (traganje za izvanzemaljskom inteligencijom) počela doživljavati kao besmisleno gubljenje vremena i rasipanje resursa.
Pionirska potraga za izvanzemaljcima
Sredinom 20. stoljeća, počeo je razvoj radioastronomije, prve od „novih astronomija”, nakon što je više od 350 godina postojala samo optička astronomija (opažanje svemira u području vidljive svjetlosti). Nakon što je tek doktorirao u području radioastronomije, a prije nego što je postavio svoju slavnu jednadžbu, Frank Drake je počeo raditi u novootvorenoj zvjezdarnici Green Bank u Zapadnoj Virginiji. Tamo je uspio dobiti nešto dragocjenog teleskopskog vremena za svoj projekt Ozma, u okviru kojeg je opažao nekoliko bližih zvijezda sličnih Suncu u potrazi za signalima izvanzemaljske civilizacije. Iz njegovih razmišljanja što i kako tražiti proizašla je jednadžba koju danas nazivamo Drakeova jednadžba. Njome se procjenjuje broj tehnološki naprednih civilizacija u našoj galaksiji kao umnožak sedam faktora: broj zvijezda koje nastaju u jednoj godini, udio tih zvijezda koje imaju planete, broj planeta s uvjetima za život po jednom zvjezdanom sustavu, udio onih planeta na kojima se život stvarno razvio, udio planeta na kojima se razvio inteligentni život, udio inteligencija koje stvaraju tehnološke civilizacije te prosječno trajanje takvih civilizacija. U Drakeovo doba pouzdano se znao samo prvi faktor. Danas pouzdano znamo prva tri faktora. Ostale i dalje nagađamo.
Američka vlada ulazi u igru; NLO-i postaju NAP-ovi
Hladni rat između SAD-a i SSSR-a, od kraja 1940-ih do početka 1990-ih, imao je značajnu ulogu u razvoju NLO-euforije. Naime, otvoreni interes američke vlade za NLO-e mnogima je bio „dokaz” da su NLO-i izvanzemaljske letjelice. A vlada je, naravno, imala svoje interese. U prvom redu, postojao je strah od sovjetske tehnologije: ako su NLO-i stvarni, možda su to sovjetske špijunske letjelice. Drugo, NLO-i su američkoj vladi bili dobrodošli kao dimna zavjesa za vlastite vojne eksperimente: ako je netko opazio nešto od tih tajnih eksperimenata, krivnja se mogla svaliti na NLO-e. I treće, što nikad nije bio službeni stav cijele vlade, ali je nekima padalo na pamet: ako su NLO-i stvarno izvanzemaljska tehnologija, bilo bi se dobro toga dokopati prije SSSR-a.
Sa završetkom hladnog rata NLO-i su postali manje zanimljivi, ali nisu zaboravljeni. Veliki revival dogodio se 2017. godine. Umjesto NLO-a (neidentificiranih letećih objekata) američka vlada počela je govoriti o NAP-ovima (neidentificiranim atmosferskim pojavama). Naime, piloti američkih vojnih zrakoplova povremeno su viđali čudna svjetla na nebu. To su činjenice koje su očito tražile objašnjenje. Pa je ministarstvo obrane SAD-a pokrenulo program koji je trebao otkriti što stoji iza NAP-ova. Vrhunac tog zadnjeg vala NLO-ludila dogodio se 16. prosinca 2017. Tog su dana najtrezvenije i najuglednije američke dnevne novine, New York Times, objavile da su NLO-i stvarni. Uz online verziju članka bili su dani linkovi na videozapise koji pokazuju vojne pilote kako prate nepoznate objekte iznad oceana. A tim vojnim pilotima bilo je dopušteno, što dosad nije bio slučaj, da daju izjave novinarima pa čak i da gostuju u televizijskim emisijama.
I što sad? Činjenica je da su piloti, u više navrata, nešto vidjeli i da su njihove kamere nešto snimile. Gurati činjenice pod tepih bilo bi neznanstveno kao što je neznanstveno izjednačiti NLO s izvanzemaljskom letjelicom samo na temelju afiniteta za izvanzemaljce. Međutim, znanstveno istraživanje nepoznate pojave ne može se provesti na temelju izjava svjedoka i mutnih fotografija snimljenih instrumentima za koje nisu dostupni podaci o kalibraciji i za koje se ne zna tko ih je i kako obradio prije nego što ih je pustio u javnost. Uglavnom, Adam Frank u svojoj knjizi jednostavno i jasno sažima što nam treba za znanstveni pristup NAP-ovima: pouzdani podaci iz provjerenih instrumenata prikupljeni razumnom istraživačkom strategijom.
A sad ozbiljno: fizika, kemija, biologija
Ostatak knjige bavi se raznim idejama vezanim uz mogućnost izvanzemaljskog života. No, svugdje je jasno pokazano koja je ideja samo spekulacija (puko nagađanje), a koja je znanstvena hipoteza (pretpostavka koju je načelno moguće opovrgnuti ili potvrditi). Isto tako, istaknute su činjenice s kojima zasad raspolažemo na temelju astronomskih opažanja. I konačno, izloženo je koje mogućnosti otvaraju, i koja ograničenja postavljaju, zakonitosti koje poznajemo iz fizike, kemije i biologije.
Konkretno, iz biologije su posebno zanimljive dvije stvari vezane uz evoluciju. Prvo, ako je život u najopćenitijem smislu karakteristika po kojoj razlikujemo organiziranu materiju koja ima određene procese (samoodržanje, samoorganizaciju, razmnožavanje, evolucijsku prilagodbu) od one koja ih nema, onda i razvojem izvanzemaljaca (ako postoje), slikovito rečeno, upravlja Darwin. Drugim riječima, moguće je da se izvanzemaljski život ne temelji na stanicama, moguće je da se ne temelji na biokemiji ugljikovih spojeva, ali je teško moguće da nema evoluciju.
Ako ima evoluciju onda vjerojatno ima i bioraznolikost, što znači da bismo na jednom egzoplanetu trebali očekivati razne oblike života, a ne samo jednu vrstu „malih zelenih”. I konačno, ako izvanzemaljski život ima evoluciju onda se treba pomiriti i s činjenicom da evolucija načelno nema nikakav krajnji cilj. Nikakav! Dakle, ne vodi nužno k inteligentoj vrsti koja razvija tehničku civilizaciju. Sasvim je moguće da ćemo uz obilje egzoplaneta uskoro naći i obilje života u galaksiji, ali ni jednu drugu tehničku civilizaciju sposobnu za komuniciranje i svemirske letove.
U svakom slučaju, zahvaljujući istraživanjima biopotpisa i tehnopotpisa, na pragu smo otkrića izvanzemaljskog života. Kad se to jednom dogodi, imat će velike posljedice u raznim područjima ljudskog djelovanja. Za čovječanstvo bi to mogao biti Kraj djetinjstva (Arthur C. Clarke, Izvori, Zagreb, 1996.). U svakom slučaju, dočekajte ga spremni. Prva lektira je svakako Mala knjiga o izvanzemaljcima (Adam Frank, V.B.Z., Zagreb, 2024.).