— Published on 26/01/2015 / Bug.hr.
Naše Sunce nije jedina zvijezda, postoje mnoge druge zvijezde osim njega. Naša galaksija nije jedina galaksija, postoje mnoge druge galaksije osim nje. Naš svemir nije jedini svemir, postoje mnogi drugi svemiri osim njega. E, sad... Dok su prve dvije dvije tvrdnje dobro utvrđene činjenice, treća je samo pretpostavka. Bolje reći – čista spekulacija. Da bi ideja bila opravdana znanstvena hipoteza, ona mora biti provjerljiva. Preciznije, mora ju se moći opovrgnuti na temelju opažanja ili eksperimenta. Koncept multiverzuma (mnoštva svemira), kao suprotnost univerzumu (jednom svemiru), dosad se nije pokazao opovrgljivim pa sve više kozmologa od njega odustaje. Poznati teorijski fizičar Lee Smolin objavio je, prije par dana, članak u časopisu New Scientist, temeljen na njegovoj novoj knjizi The Singular Universe and the Reality of Time, u kojem se oštro suprostavlja ideji multiverzuma.
Po definiciji, svemir ili univerzum je sve što postoji, što je postojalo i što će postojati. Radna je pretpostavka, koja se za opazivi svemir pokazala zadovoljavajućom, da uvijek i svugdje u svemiru vrijede isti zakoni fizike te da temeljne konstante fizike imaju iste vrijednosti. Moguće je, međutim, da postoje daleki i možda nedostupni dijelovi “svega” za koje su fizički zakoni i konstante drukčiji. To bi bili usporedni ili alternativni svemiri koji zajedno čine multiverzum. Pojam multiverzuma uopće nije nov. Već su u antičkoj Grčkoj neki filozofi razmišljali o usporednim svjetovima. No, moderna teorijska fizika našla je matematičku potporu takve ideje i pokušala njome riješiti neke postojeće kozmološke probleme. Mnogi teoretičari svesrdno su se uhvatili ideje multiverzuma, primjerice Stephen Hawking, nobelovac Steven Weinberg, Alan Guth i Andrei Linde koji su bili začeli plodonosnu ideju kozmičke inflacije, slavni popularizatori fizike: Michio Kaku, Brian Greene i Neil deGrasse Tyson. Hawking se, recimo, nada da bi jedan model mulitiverzuma – koji prirodno proizlazi iz njegovih radova iz područja kvantne kozmologije – mogao dovesti do jedinstvenih odgovora o svojstvima našeg svemira. Usput, trenutno u kinima igra Teorija svega, biografski film o Hawkingu iz kojega nećete naučiti ništa o fizici, ali možete saznati ponešto o ljubavi, braku, strpljivosti, patnji i – prevari.
Za razliku od Hawkinga i brojnih teorijskih fizičara koji su prigrlili koncept multiverzuma i nastoje iz njega nešto suvislo izvući, postoje mnogi žestoki kritičari te ideje. Jedan od njih je Lee Smolin, američki fizičar s kanadskog Instituta za teorijsku fiziku Perimeter. Spomenuti članak zapravo sažima jednu od osnovnih poruka njegove nedavno objavljene knjige: nema multiverzuma! Svemir je jedan jedini, ovaj u kojem živimo. Glavni je Smolinov argument taj da se cijeli niz godina, koliko se ideja multiverzuma teorijski razmatra, nije pojavila nikakva pouzdana naznaka mogućnosti provjere te hipoteze. Hipoteza koja nije provjerljiva, štoviše koja nije opovrgljiva, nije znanstvena hipoteza. Neki kritičari idu tako daleko da multiverzum svrstavaju u pseudoznanost. Zanimljivo je da se istim argumentom može napasti i teorija struna. Ni ona još nije dala nikakvu mogućnost eksperimentalne provjere. U svojoj ranijoj knjizi, The Trouble with Physics, Smolin je napravio upravo to: neumoljivo se okomio na teoriju struna kao područje istraživanja koje je, po njemu, potpuni promašaj.
Sad se prirodno nameće pitanje: imaju li multiverzum i strune uopće smisla? Ima li nade da iz takvih teorijskih istraživanja proizađu odgovori na konkretna pitanja o stvarnom svijetu? Je li u pravu Hawking ili Smolin? Najpoštenije je reći da to zapravo danas nitko ne zna. Možda se pokaže da multiverzum ne postoji. No, to neće značiti da ideju multiverzuma nije vrijedilo istraživati. Iz nekoliko razloga. Prvo, ne možemo unaprijed znati koje će ideje sigurno voditi do otkrića u fizici. Kad bismo to znali ne bismo ni trebali istraživati. Drugo, čak i ideje koje se pokažu krivima (u smislu da ne opisuju stvarni svijet) mogu odigrati važnu ulogu na putu od otkrića nekog segmenta stvarnosti. Ideje se u fizici neprekidno razvijaju, iz jednih se rađaju druge. Teorijska fizika funkcionira na takav način. Cijela prirodna znanost funkcionira na takav način. Daleko od toga da se svaka ideja koju smislimo pokaže istitinitom. Većinom se pokažu promašenima. No, u školi učimo samo o uspjesima znanosti. Otuda često krivi dojam u javnosti da je put znanosti pravac koji neprekidno raste. Bez brojnih padova i ludih ideja koje potom proizlaze iz takvih neuspjeha, znanost ni ne bi napredovala.