— Published on 15/02/2013 / Tehnopolis 21.
Doviđenja gospođo, vidimo se iduće godine – pozdravlja liječnik pacijenticu pri odlasku iz rodilišta. A ne više, doktore – odgovara žena – moj muž i ja smo konačno otkrili odakle to dolazi. Moguće je da nam takvi vicevi uskoro više neće biti smiješni. Naime, smiješno nam je samo ono što je jako neobično.
Jedna moja poznanica, koja s ponosom ističe svoj konzervativizam, tvrdi da je jedna njezina prijateljica svojedobno došla k doktoru s čudnim bolovima u trbuhu. Ispostavilo se da su u pitanju trudovi te je, na svoje beskrajno čuđenje, isti dan rodila. No, najzanimljivije je zapravo to da moja konzervativna poznanica tu priču ne smatra nimalo bizarnom. Jer zašto bismo, tumači mi ona, svi morali sve znati i razumjeti.
No ono što je kod nas zasad samo vic ili bizarnost, u nekim je istočnim zemljama prilično uobičajeno stanje. U Nevjernici i Nomatkinji, a pogotovo u Djevici u kavezu, Ayaan Hirsi Ali opisuje mlade muslimanske djevojke koje se međusobno hvale upravo time što ne znaju apsolutno ništa o seksu.
Kako sada stvari stoje i mi idemo u tom smjeru. Većina Hrvata je, čini se, vrlo konzervativna i snažno brani svoj nacionalni i religijski identitet. A ideje nacije i religije su, po definiciji, nespojive s idejom bilo kakve ravnopravnosti. U srži svake nacije, ne samo njemačke, postoji nekakav "Über alles". U srži svake religije postoji varijanta prve i najvažnije božje zapovijedi: "Nemoj imati drugih bogova uz mene".
A taj famozni četvrti modul zdravstvenog odgoja promiče spolnu i rodnu ravnopravnost. Dajte ljudi, budimo realni. Desni i Crkva nikad, ali nikad, neće prihvatiti ni spolnu ni rodnu ravnopravnost. To se kosi s njihovom najdubljom prirodom.
Svi argumenti koji su se mogli čuti zadnjih mjeseci u beskrajnoj raspravi o zdravstvenom odgoju su samo "trla baba lan". Sva pozivanja na moral i navodne štetne utjecaje zdravstvenog odgoja su skretanje s teme. Radi se o tome da postoji načelno neslaganje u samim temeljima dvaju svjetonazora: konzervativnog (predvođenog Crkvom) i liberalnog (predvođenog ljudima koji se zalažu za društvo temeljeno na razumu, slobodi i humanističkim vrijednostima). I to je problem koji je, bojim se, zasad nerješiv.
Apsurdnost situacije pokazala se nedavnim dolaskom one smiješne bakice koja je bila pozvana da podrži konzervativce i koja je na odlasku poručila hrvatskim medijima koji su ju uvrijedili: "Sve vas bum tužila". A ono što je imala za reći može se sažeti otprilike ovako: osoba A surađivala je s osobom B koja je navodno pedofil (što još nije dokazano, ali uzmimo kao da jest), stoga je sve ono što je osoba A napravila (recimo kurikulum zdravstvenog odgoja) loše. Ukratko, argument ad hominem.
Ono što bakica nigdje nije izravno rekla, ali što se može jasno očitati iz njezinog nastupa i sveukupnog djelovanja, jest sljedeće: nikakav seksualni odgoj nije vam potreban. Bolje je ne znati nego znati.
Na stranu sad to što je seks oduvijek bio tabu-tema za Crkvu. Na stranu i ružna (možda i pogrešna) pretpostavka da su nekim svećenicima draža djeca koja su neupućena u pitanja seksualnog zlostavljanja. Mene najviše brine poanta da je neznanje bolje od znanja. A to je ona nepomirljivost znanosti i religije na najtemeljnijem nivou.
Na samom početku Biblije - Starog zavjeta koji pak počinje Knjigom postanka - stoji priča o izgonu čovjeka iz rajskog vrta. Bog, Jahve, zapovjedio je prvom čovjeku: "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!". Kad su Adam i Eva ipak jeli s toga stabla, otvorile su im se oči odnosno spoznali su. Bog ih je, zbog toga, protjerao iz raja.
To je nevjerojatno poučna priča. Kako čovjek može ostati bez Boga? Tako da jede sa stabla spoznaje. Mnogi su to prirodoznanstvenici iskusili. Kad su se "najeli" dovoljno fizike, kemije, biologije, geologije ili astronomije ostali su bez Boga, Bog je odjednom nestao. Zato Biblija na samom početku poručuje da je bolje ne znati nego znati.
Ali bolje je ne znati samo iz perspektive Boga odnosno iz perspektive njegovih zastupnika na Zemlji. Iz perspektive čovjeka je, naravno, bolje znati. Zmija, koja je nagovorila Evu da uzme prvu jabuku, zapravo je simbol ljudske znatiželje. "Zmija" čovjeka nagovara da istražuje, da propituje, da sumnja, da ne sluša autoritete. A to Bog ne voli.
Postoji još jedna komponenta te biblijske priče, prilično važna u kontekstu teme o kojoj pišem. Izgonom iz "raja" čovjek gubi Boga, ali dobiva jedan teret koji mnogi ni danas nisu spremni nositi – osobnu odgovornost. Kad Bog zapovijeda što je dobro, a što zlo, a čovjek samo sluša te zapovijedi onda on sam ni za što nije odgovoran. Odgovornost prepušta autoritetu koji je nad njim.
Taj obrazac prepuštanja odgovornosti ponavlja se u totalitarnim režimima, kultovima, ratovima, gdje god je pojedinac podložan autoritarnom vođi. Brojni su primjeri strašnih posljedica tog prepuštanja odgovornosti. Onaj koji mi prvi pada na pamet je slučaj Hanne Schmitz iz Schlinkovog romana Žena kojoj sam čitao. To je, naravno, izmišljen lik, ali puno je takvih Hanna bilo kroz povijest. Dakle, Hanna Schmitz bi život proživjela kao dobra i draga osoba da se nije zatekla na krivom mjestu u krivo vrijeme – u Njemačkoj, 1944. godine. Kao čuvarica logora Hanna se našla u situaciji da odluči o sudbini 300 Židova zatočenih u jednoj crkvi. Crkva se zapalila i Hanna je, u jednom času, mogla otključati vrata i ne dopustiti da ljudi živi izgore. Ali naredba je bila da ne smije otključati. I nije otključala.
Odbacivanje autoriteta i preuzimanje osobne odgovornosti događalo se kroz povijest vrlo sporo i mukotrpno. Kao i kod svih drugih ideja i ovdje su postojali istaknuti pojedinci koji su živjeli ispred svog vremena. No, kao masovna pojava prihvaćena od velikog broja ljudi ideja odbacivanja autoriteta i preuzimanja osobne odgovornosti zaživjela je tek s prosvjetiteljstvom, u drugom dijelu 17. stoljeća te u 18. stoljeću. Prosvjetiteljstvo ili Doba razuma prirodno se nadovezalo na znanstvenu revoluciju koja je počela sredinom 16. i trajala kroz 17. stoljeće.
Glavna ideja prosvjetiteljstva bila je utemeljiti društvo na razumu te preispitati sve ideje proizašle iz tradicije i vjere. Prosvjetiteljstvo je promoviralo znanost i skepticizam kao suprotnost praznovjerju i netoleranciji. Zahvaljujući prosvjetiteljstvu danas postoji sekularni humanizam – životni stav prema kojem se moral i donošenje odluka temelji na ljudskom razumu, društvenoj pravdi i naturalizmu, a ne na religijskim dogmama i supernaturalizmu. Moto prosvjetitelja bio je "sapere aude" (usudi se znati). Na Božju naredbu "Da se nisi usudio jesti!" prosvjetitelji su uzvratili "Usudi se jesti!"