EKSPERTIZA: U repu Gaussove raspodjele

— Published on 15/05/2012 / Tehnopolis 14.


Sjedim na terasi kafića u Amsterdamu, gledam oko sebe – malo rijeku Amstel malo rijeku biciklista – i postavljam si jedno čudno pitanje: "Jesam li normalan?" Po mnogo čemu, čini se, nisam. Naime, matematičkim jezikom normalno znači: unutar određenog odstupanja od prosjeka. Normalna, ili Gaussova, krivulja poznata je zvonolika krivulja koja opisuje mnoštvo raspodjela u prirodi, ali i u društvu. Vrh zvona odgovara prosjeku, a prosječna je vrijednost ujedno i najvjerojatnija vrijednost. Odstupanje od prosjeka mjeri se standardnom devijacijom. Otprilike 68% je vjerojatnost odstupanja za jednu standardnu devijaciju, 95% za dvije, a 99,7% za tri standardne devijacije. Preostali dio, 32% ili 5% ili 0,3%, nalazi se u dva rubna dijela zvonolike krivulje. To su repovi Gaussove raspodjele koji definiraju, grubo govoreći, ono što nije normalno. 

Nedavno su objavljeni rezultati istraživanja "Religija", u sklopu International Social Survey Programa, prema kojem su Hrvati četvrti najveći vjernici u Europi (Jutarnji list, 11. svibnja 2012. godine). Samo 5,3% Hrvata izjavilo je da ne vjeruje u Boga, što se dobro slaže s podacima iz popisa stanovništva za 2001. godinu (tada se 5,1% ljudi izjasnilo kao nevjernici). Nisam vjernik pa se, dakle, nalazim u toj manjini od otprilike 5%. Matematički gledano, odstupam od prosjeka ne za jednu nego čak za dvije standardne devijacije. Drugim riječima, vrlo je pouzdano da po tom pitanju nisam normalan. 

No, tješim se da mnoge stvari koje cijenim također nisu normalne. Jednom je prilikom jedna moja poznanica, zgrožena nekonvencionalnošću nekog umjetnika, izjavila: "Umjetnik prvenstveno mora biti normalan." Što više razmišljam o toj rečenici to sam sigurniji da nikad u životu nisam čuo tvrdnju koja bi bila više kriva. Umjetnik, zapravo, uopće ne smije biti normalan. Istinski originalni i kreativni ljudi su po definiciji manjina. Oni su uvijek u repu Gaussove krivulje. 

Ne govorim, dakle, o nenormalnosti ili ludosti u smislu psihičkih poremećaja zbog kojih pojedinac ugrožava svoju okolinu ili samoga sebe. Govorim o ludosti samo u smislu očite razlike u mišljenju između manjine i većine. Nikako ne tvrdim da manjina mora biti u pravu, kao što uostalom ni većina ne mora biti u pravu. Primjerice, u Aristotelovo je doba bilo potpuno normalno (znači podržano od apsolutne većine ljudi) mišljenje da neki ljudi trebaju biti robovi. Ono što tvrdim jest da manjina obično regrutira pojedince čije se lude ideje kasnije pokažu revolucionarnima. Najveći svjetski cinik, Ambrose Bierce, u svojem je Đavoljem rječniku (Šareni dućan, 2008) posebno lucidno definirao riječ lud: "pogođen visokim stupnjem intelektualne neovisnosti; neprilagođen standardima mišljenja, govorenja i djelovanja onih koji su stvorili usklađenu sliku o sebi; u sukobu s većinom; ukratko, neobičan". 

No, vratimo se aktualnoj temi – 5% hrvatskih bezbožnika koji nisu bili dovoljno pristojni da tu svoju manu, ludost, što li već, zadrže za sebe. Neki vjernici, to sam imao priliku čuti, doživljavaju ateiste (kao uostalom i homoseksualce) kao bolesne ljude koje bi trebalo pohvatati i poslati na prisilno liječenje. Mračnu viziju Hrvatske države koja je krenula upravo tim putem izvrsno je opisao Ivo Brešan u romanu Država Božja 2053. (Profil, 2003). 

Mene osobno veseli da je naše društvo toliko napredovalo da izjava "nisam vjernik" više ne vodi na lomaču, mučenje, protjerivanje iz grada pa čak ni na gubitak posla. Obišao sam danas Muzej mučenja (The Torture Museum) u Amsterdamu. Strašno je vidjeti što su ljudi jedni drugima bili u stanju raditi, uglavnom zbog vjere (iako ne samo zbog vjere). Protjerivanje iz grada spominjem zbog Barucha Spinoze, nizozemskog filozofa koji je protjeran iz Amsterdama zbog svojih svjetovnih uvjerenja. 

Drugi slavni Nizozemac, humanist Erazmo Roterdamski, usudio se kritizirati Katoličku crkvu još u 16. stoljeću. I on je, naravno, protjeran, a lomača je snašla njegova prevoditelja Louisa Berquina, kao što se, u naše vrijeme, Salman Rushdie spasio dok su prevoditelji Sotonskih stihova (Kvrga izdavaštvo, 2000) u Japanu i Italiji ubijeni. Erazmovo najpoznatije djelo Pohvala ludosti (Cid-Nova, 1999) sjajna je kritika ljudskog društva koju vrijedi čitati i danas. Pošto sam u uvodu hvalio ludost, a kudio normalnost moram svakako navesti jedan Erazmov citat iz Pohvale: "Što je čovjek dalje od ludosti to manje ima od života". 

Gubljenje posla spomenuo sam zbog Isaaca Newtona koji bi istog časa izletio s Trinity Collegea u Cambridgeu da se, kojim slučajem, usudio reći ono što ga je jako mučilo – sumnjao je, naime, u kršćansko učenje o Svetom Trojstvu. Zanimljive detalje te priče možete naći u knjizi autorice Kerrie Logan Hollihan, čiji je prijevod objavljen upravo ovih dana: ISAAC NEWTON i fizika za mlade (Školska knjiga, 2012). Naime, povijesni kontekst iz biografija velikih znanstvenika je nešto što uvijek guraju pod tepih oni koji rado ističu kako su svi veliki znanstvenici bili ujedno i veliki vjernici, primjerice Galileo, Newton i Einstein. 

Povijesni je kontekst stvarno bitan. Nekad se za isticanje ludosti tipa "nisam vjernik" gubila glava. U kasnija se vremena gubio posao. Zanimljivo je spomenuti da je i Einstein bio u poziciji (još u mladosti kad se tek kandidirao za prva profesorska mjesta) da ne dobije posao ako ne popuni rubriku formulara – vjeroispovijest. Njemu se to tad činilo glupim pa je rubriku ostavio praznom. No, prijatelju su ga uspjeli uvjeriti da nešto ipak upiše jer inače neće dobiti posao. Tada, a to nije bilo tako davno, nije uopće bilo zamislivo da nemate vjeroispovijest.

Moram biti pošten i priznati da ni Galileo ni Newton ni Einstein nisu u potpunosti odbacili ideju Boga. Imali su svoje viđenje vjere, na zgražanje službene Crkve, naravno. Da su živjeli u današnje doba vjerojatno bi si dopustili više slobode i rekli što stvarno misle. No, oni koji veličaju velike znanstvenike kao velike vjernike svjesno prešućuju važni dio priče. Galileo je gotovo cijeli život imao velikih problema s inkvizicijom. Premda nije spaljen kao Giordano Bruno, bio je mučenik znanosti. Zato je krajnje bezobrazno što se knjiga Richarda Panchyka GALILEO za mlade (Školska knjiga, 2012) reklamira s tekstom: "... astronom i genijalni stvaratelj koji je njegovao svoju katoličku vjeru te tvrdio kako znanost i religija ne moraju biti u oprjeci." Ja sam, kao recenzent te knjige, tražio da se spomenuti tekst izbaci jer ga nema u izvorniku. Ne znam tko je to napisao, no očito netko tko smatra da "znanost i religija ne moraju biti u oprjeci". Galileo to nije zastupao, a njegovao je vjeru samo onoliko koliko je morao, pod pritiskom. 

Pritisak okoline postoji i danas, uglavnom u ruhu tradicije, kulture i nacionalnog identiteta. A ljudi uglavnom nisu buntovnici nego konformisti – prilagođavaju se iz vlastite komocije, bez iskrenog uvjerenja. Zato je rep Gaussove raspodjele po pitanju religije tako kratak.