— Published on 18/12/2012 / Tehnopolis 20.
Idu li vam katastrofičari na živce? Kome ne idu? Valjda samo onim naivcima koji neumorno čekaju smak svijeta kao što Vladimir i Estragon čekaju Godota u Beckettovoj drami. A Godot ne dolazi, kao ni sudnji dan. Možda God(ot) i apokalipsa ipak postoje samo u Bibliji.
Najave smaka svijeta nisu od jučer. Zlokugi proroci javljaju su već zadnja dva tisućljeća. Na Wikipediji se može naći "Popis nadnevaka za koje je predviđen kraj svijeta", preko 150 takvih predviđanja kroz povijest. Sva su omanula, naravno. No, zazivatelji katastrofa ne posustaju. Postoji i lista budućih datuma apokalipsi. Na njezinom je vrhu trenutno 21. prosinac 2012. Upravo bi se tada na kioscima trebao pojaviti ovaj broj Tehnopolisa.
To poklapanje motiviralo me da ponovo pišem o toj temi. Naime, prije dvije godine u časopisu Čovjek i svemir komentirao sam dvije "teorije" po kojima će svijet skončati upravo dok vi ovo čitate: nepostojeći planet Nibiru i kraj majanskog kalendara.
"Planet" Nibiru navodno su otkrili Sumerani prije nekih pet tisuća godina. Sumerane pamtimo po izumu klinastog pisma i epu Gilgameš. No, njihovo je poznavanje astronomije bilo vrlo skromno. Pratili su gibanja tek nekoliko nebeskih tijela: Mjeseca, Sunca i susjednih planeta. Da su Sumerani mogli vidjeti, golim okom, nekakav planet Nibiru, i mi bismo ga, s današnjom tehnologijom, sigurno dosad pronašli.
Zapravo, prema Sumerskim tekstovima Nibiru vjerojtno ni nije planet nego samo točka ekliptike. Mit o planetu Nibiru lansirao je, prije 30 godina, izvjesni Zecharia Sitchin, autor koji je zagovarao teorije o drevnim astronautima koji su posjećivali Zemlju. U svojoj knjizi Dvanaesti planet Sitchin je opisao Nibiru kao planet koji prolazi blizu Zemlje svakih 3600 godina te uzrokuje katastrofe. I što najsmješnije: “na njemu žive bogovi koji su genetskim inženjeringom stvorili čovjeka na Zemlji”.
Iako je izmislio Nibiru, Sitchin se kasnije ogradio od pomahnitalog fenomena apokalipse 2012. Tada je u igru ušla neka Nancy Lieder, samoproglašeni medij, koja je tvrdila da telepatski komunicira s izvanzemaljcima. Ona je, 1995. godine, izjavila da izvanzemaljci sa zvijezde Zeta Reticuli šalju preko nje (isključivo preko nje) poruku čovječanstvu da Zemlji prijeti sudar s planetom Nibiru. Sudar je prvo najavila za svibanj 2003. Kako se tada nije dogodilo baš ništa, ona je smak svijeta pomaknula na prosinac 2012. godine. Tipično za proroke katastrofa.
Pravo ludilo zvano "apokalipsa 2012" počelo je kad su teoretičari zavjera povezali priču o Nibiru s majanskim kalendarom koji “završava” 21. prosinca 2012. godine. Zapravo, samo jedan od njegovih ciklusa završava taj dan. No, svaki kalendar koji su ljudi ikada koristili ima proizvoljno odabran početak. Zato ni jedan "okrugli" datum ne odgovara ičemu posebnom na svijetu. Strahovati od prijelaza u novo stoljeće ili novo tisućljeće je jednako glupo kao i strahovati od sudara automobila baš u času kad se brojčanik kilometara okrene na "okruglu" vrijednost, recimo 100000 kilometara.
Na ovakvim kalendarskim trivijalnostima i naklapanjima jedne vračare temelji se strah od smaka svijeta. Stvarno jadno. E sad, možda ćete reći, postoje i objektivne okolnosti koje jesu znanstveno utemeljene: promjene Sunčeve aktivnosti, promjene magnetskog polja Zemlje, klimatske promjene ili udar velikog asteroida. Sve to povezivanje potencijalnih prirodnih katastrofa s 21. prosincom 2012. dodano je naknadno, u uzaludnom pokušaju da se opravda "predviđanje" smaka svijeta. Uglavnom, rezoniranje katastrofičara ide ovako: (1) zaboravimo kako je do predviđanja došlo (gurnemo pod tepih Sitchina i Lieder) ili, još bolje, niti se ne pitamo za izvore (uzdamo se u drevnu mudrost, recimo starih Maja ili Nostradamusa); (2) prikupimo što više činjenica koje nam idu u prilog, isključivo onih koje nam idu u prilog. Da pojedinci u povijesti čovječanstva nisu prevladali taj način razmišljanja svi bismo mi još dan danas spavali u pećinama i vitlali toljagama. Ti su pojedinci malo pomalo doveli do današnje znanosti koja funkcionira upravo suprotno: (1) postavimo razumnu pretpostavku koju je moguće testirati; (2) beskompromisno tražimo baš one činjenice koje nam NE idu u prilog, odnosno pokušavamo oboriti pretpostavku. Tek onda ako ju nikako ne uspijemo oboriti prihvaćamo ju privremeno kao istinitu. Ukratko, priče o smaku svijeta su nebuloze. One su neka nejasna smjesa mitova i realnosti. Potencijalne katastrofe jesu realnost. One su se, kroz povijest, događale i događat će se ubuduće. Neke od njih su manje, a neke više vjerojatne. Neke možemo bolje, a neke lošije predvidjeti. Neke uopće ne možemo predvidjeti. Najbolji sustavni opis potencijalnih katastrofa, po meni, dao je Isaac Asimov u svojoj knjizi Primicanje katastrofa - Propasti koje prijete našem svijetu (August Cesarec, 1981). Asimov je katastrofe podijelio u pet kategorija. Katastrofe prve vrste su one koje se odnose na cijeli svemir. Primjerice, eventualno sažimanje svemira o kojem sam već bio pisao u Tehnopolisu, ili prilično sigurna toplinska smrt svemira zbog drugog zakona termodinamike. Bez obzira na vjerojatnosti, te su katastrofe važne samo na nezamislivo velikim vremenskim skalama.
Katastrofe druge vrste odnose se na našu galaksiju. Recimo, možda bi nas mogla ugroziti eksplozija neke relativno bliske supernove. Ne možda nego sigurno, naše će Sunce potrošiti svoje gorivo što će značiti "smak svijeta" za Zemlju. Dogodit će se to za otprilike pet milijardi godina što je, također, jako daleka budućnost iz ljudske perspektive.
Katastrofe treće vrste odnose se na Zemlju: udari asteroida, erupcije vulkana, potresi, promjene klime i slično. Četvrta vrsta ograničena je na ljudsku vrstu: bolesti i ratovi, primjerice. Konačno, peta vrsta tiče se okoliša, energije i raznih opasnosti koje može donijeti tehnološki napredak.
"Apokalipsa 2102" motivirala je objavljivanje mnoštva knjiga. Gotovo sve su napisali lažni proroci i katastrofičari, no izašlo je i par naslova koji imaju znanstveni prisup, primjerice Svemirske katastrofe - Znanstveni odgovor na pitanja o mogućem smaku svijeta (Školska knjiga, 2012). Premda sam bio recenzent te knjige i upoznao autora, Arnolda Hanslmeiera, ne mogu reći da sam jako impresioniran. Knjiga je jedan površni kolaž raznih katastrofa, ali bez istaknutog autorovog mišljenja o svemu tome.
Konačno, ako posegnete za knjigom Marishe Pessl Uvod u fiziku katastrofe (Fraktura, 2009) nećete saznati ništa o katastrofama, ali nećete ni pogriješiti. Meni je osobno to jedan od najdražih romana koje sam ikad pročitao. Prepun je književnih referenci, što stvarnih što izmišljenih, na koje u svojem odrastanju nailazi glavna junakinja, mlada darovita studentica. To je moj ideal učenja: nepregledni popisi lektira iz svih predmeta, knjiga koje se čita s ljubavlju i o kojima se živo raspravlja. Nakon takvog obrazovanja priče o smaku svijeta mogu izmamiti jedino osmijeh na licu.