— Published on 15/03/2012 / Tehnopolis 12.
Nedavni gost Osmog kata javno je govorio o sebi kao žrtvi pedofilskog nasilja. Bila je to hrabra i potresna priča. Ako je istinita, a čini se da jest, imat će odjeka – od Kaptola do Vatikana. Bibinjski svećenik, osoba od ugleda i poštovanja, dobitnik nagrade grada, odjednom se našao u krajnje nezavidnom položaju. Optužba za pedofiliju u današnje je doba gora od optužbe za ubojstvo. Taj primjer ne navodim zato da bih žalio svećenika, a još manje da bih likovao iz svoje ateističke perspektive. Naprosto se pitam postoje li uopće neokaljani heroji, ljudi istinski vrijedni divljenja?
U svakom slučaju valja biti oprezan pri slavljenju junaka. Nikad ne znamo sve detalje nečije životne priče. A ljudi su ljudi, imaju vrline i mane. U tehno-kontekstu ovog časopisa padaju mi na pamet slavni izumitelji. Oni koje redovito veličamo kao heroje čovječanstva, bez čijih bi izuma današnji život bio nezamisliv. Tipičan primjer je Thomas Edison – izumitelj električne žarulje. Ovih sam dana baš završio stručnu redakturu prijevoda jedne njegove biografije koja će se uskoro pojaviti u hrvatskim knjižarama (Laurie Carlson, Thomas Edison, Školska knjiga, 2012.).
O Edisonu su napisane doslovce stotine knjiga. Posvećene su mu brojne muzejske zgrade i internetske stranice. Edison je bio najslavnija osoba svojega doba i ostao je ikona američkog društva. Možda ste i vi među milijunima ljudi koji mu se bezuvjetno dive. No, ako ste spremni zagrepsti malo ispod površine, otkrit ćete mnoge neugodne činjenice, stvari od kojih će vam divljenje splasnuti kao balon od sapunice.
Prvo, ako se razmotri popis Edisonovih izuma onda se vidi da nijedan od njih nije originalan. Svaki je “izum” samo tehničko usavršenje već postojeće ideje. Čak i žarulja, po kojoj je poznat, postojala je prije njega. Mnogi su ljudi radili na žarulji, ali ju nisu dotjerali do komercijalnog proizvoda. Edison je prvi napravio žarulju koja je trajala dulje od ostalih – i osvojio je tržište. U redu, to nije mala stvar. Netko je to morao napraviti. Ali, da nije bilo Edisona ne bismo danas čitali pod svijećama. Žarulju bi usavršio netko drugi. Edison je, naprosto, znao prepoznati biznis. Našao se na pravom mjestu u pravo vrijeme.
No, ako se malo udubimo u Edisonove metode rada vidimo da je na djelu bila isključivo gruba sila. Mogli bismo to nazvati metodom pokušaja i pogrešaka ili, u zločestoj varijanti, metodom “zbogom pamet”. Edison je bio nevjerojatno uporan i ambiciozan čovjek. I to je zapravo njegova osobina kojoj se eventulno možemo diviti. Upornost je magarca smiješna u usporedbi s njegovom upornošću. Da nađe najbolju žarnu nit žarulje isprobao je tisuće materijala, da usavrši akumulator isprobao je desetke tisuća otopina. Bio je uporan, beskrajno uporan dok nije pronašao način da nešto poboljša. Uglavnom bez dubljeg razumijevanja. No, motivacija nije bila dobrobit čovječanstva kao što piše u romansiranim biografijama. Motivacija je bila isključivo dobra zarada.
Prvi Edisonov izum bio je brojač glasova, uređaj koji je trebao pomoći političarima da brže prebroje glasove na izborima. No, taj je izum doživio fijasko. Nije bilo zainteresiranih. Edisonu su američki političari rekli da bi im takva sprava onemogućila nužne “korekcije” broja glasova. Za fonograf, prvi uređaj za snimanje i reprodukciju zvuka, Edison se redovito navodi kao izumitelj. No, 20 godina prije njega sličan je uređaj već bio patentirao jedan Francuz. Gdje je tu Edison vidio dobrobit čovječanstva? Počeo je masovno proizvoditi lutke koje govore, igračke s malim fonografima na navijanje. No, i taj se biznis brzo ugasio.
Prvi je veliki poslovni uspjeh Edison postigao usavršavanjem dinama, uređaja koji mehaničku energiju pretvara u električnu. Osnovao je svoju tvrtku i krenuo u elektrifikaciju Amerike. Jedan od zaposlenika bio mu je mladi ambiciozni inženjer iz naših krajeva – Nikola Tesla. U par je navrata Tesla predlagao Edisonu neka svoja rješenja, no bezuspješno. Na kraju, Edison mu je dao zadatak da riješi tada veliki problem iskrenja dinama. Poznata je priča da mu je pritom bio obećao isplatiti 50 000 dolara, ogromnu svotu za ono doba (tipična plaća radnika tada je bila $1 na dan, a plaća inženjera najviše $5 na dan). Očito nije očekivao da Tesla to može napraviti. Nakon što je Tesla riješio problem te podsjetio Edisona na obećanje, ovaj je reagirao kao tipični bahati poslodavac. Rekao je: “Šalio sam se.”
Priča tek sad počinje biti zanimljiva. Tesla je dao otkaz, otišao k Westinghouseu i razvio sustav izmjenične struje koji je ubrzo ugrozio Edisonov sustav istosmjerne struje. Da se riješi konkurencije Edison je angažirao ljude koji su pisali novinske članke o navodno opasnoj izmjeničnoj i navodno bezopasnoj istosmjernoj struji (što je bila laž, mnogi Edisonovi radnici smrtno su stradali postavljajući vodove). Nije pomoglo. Onda je njegov odani pomoćnik, Harold Brown, dao hvatati mačke i pse lutalice te kroz njih puštao izmjeničnu struju. Na temelju takvih “eksperimenata” Brown je konstruirao električni stolac – napravu za smaknuća ljudi. Ovaj je izum Edison nazvao Westinghouse i uspio uvjeriti guvernera New Yorka da ju država počne redovito koristiti umjesto vješanja. Bio je to stvarno plemeniti potez velikog izumitelja koji je danonoćno radio za dobrobit čovječanstva.
Poput mnogih sličnih osoba zaljubljenih samo u svoj posao, Edison dugo nije obraćao pažnju na suprotni spol. Onda se u odjednom sjetio da bi se ipak mogao oženiti. Baš se u to vrijeme njegov otac ženio drugi put, i to jednom šesnaestogodišnjakinjom. Slučajno ili ne, i Edison je našao jednu 16-godišnju curicu. Onda je to bilo u redu, no danas bi ga mnogi smatrali pedofilom. Usput, 15 godina nakon smrti te prve žene, ponovo se ženi djevojčicom, ovaj put (navodno) 18- godišnjakinjom. Dakle, ne samosvjesnom zrelom ženom (recimo nekom književnicom, filozofkinjom ili glazbenicom), nego neukom seoskom curicom. Ta činjenica puno govori o njegovoj intelektualnoj veličini.
Ograničeni format kolumne ne dopušta mi da opišem sve Edisonove bisere. Ukratko ću samo spomenuti da je “pokretne slike” razvijao zato da djeca više ne bi morala čitati knjige. Prezirao je matematiku (koju, naravno, nije znao) pa se bojao da mu sin, fizičar, ne ode raditi za nekog tamo Einsteina. Od svojih radnika je tražio da ostaju na poslu koliko se njemu prohtjelo (bio je, dakle, uzor današnjim privatnicima-izrabljivačima). Pred kraj života bacio se u krupni biznis kojim je nemilice uništavao okoliš: separaciju željezne rude, proizvodnju cementa, gume, i akumulatora.
Henry Ford, koji je obično sinonim za kapitalizam, bio je moralna vertikala za Edisona. Ford je prvi uveo petodnevni radni tjedan i dvostruke plaće za sve radnike. Iskoristio je svoj ugled promovirajući pacifizam. Kad je zamolio Edisona da mu se pridruži u jednoj antiratnoj kampanji, i čak mu navodno ponudio milijun dolara za to, ovaj se potpuno oglušio. Kasnije se ipak aktivirao po ratnom pitanju na jedini način koji je dobro znao – počeo je usavršavati vojnu tehnologiju.