— Published on 15/03/2013 / Tehnopolis 22.
Lako je današnjim računalima. U njihovom je svijetu prepoznavanje istine trivijalno. Digitalna elektronika poznaje samo dva stanja: istinu i laž. Ta su stanja predstavljena s dva naponska nivoa. Niži nivo je približno uzemljenje ili nula volti. To je laž ili 0. Viši nivo je približno napon napajanja. To je istina ili 1. Jednostavno.
Ljudima nije lako. Njima je istina jako važna, ali njezino prepoznavanje nije nimalo jednostavno. Što je najgore, svi nude istinu. Od Isusa, koji u Evanđelju po Ivanu kaže: "i istina će vas osloboditi", do najvećeg prodavača magle Davida Ickea koji je jednu od svojih knjiga nazvao upravo tim riječima. Usput, taj bizarni tip Icke, koji se proglasio božjim sinom, gostovao je na HTV-u čak pet puta u poznatoj emisiji znanstvenog (?!) programa, a njegove knjige svojedobno su bile uvjerljivo prve na popisu najčitanijih naslova Knjižnica grada Zagreba u kategoriji općenito-znanost (?!)
Čudim se s kojom lakoćom ljudi obmanjuju jedni druge. Sjećate li se kako je uvjerljiv bio Sanader, 2007. godine, kad je izjavio: "lupeži i kriminalci, oni koji daju ili primaju mito, neće više mirno spavati"? Ili, kad je 1998. godine Bill Clinton za Monicu Lewinsky rekao: "I did not have sexual relations with that woman". Ljudi su im vjerovali. Kao što vjeruju da je Na rubu znanosti znanstvena emisija jer Krešimir Mišak tako kaže. I kao što vjeruju da je David Icke znanstvenik zato što knjižničari ne znaju kud bi s njegovim knjigama pa ih stavljaju na policu na kojoj piše općenito-znanost.
Pitam se je li takva ljudska lakovjernost dijelom posljedica kršćanskog svjetonazora prema kojem je vjerovati dobro, a sumnjati nije dobro. Znanost poručuje upravo suprotno: da nije dobro vjerovati bez provjere nego da treba uvijek sumnjati. Takav je stav neophodan da biste radili znanost, ali uopće nije na odmet u svakodnevnom životu. Dapače, ako se proširi na područje svakodnevnog života može puno pomoći da lakše prozremo političare ili trgovce koji nam pokušavaju nešto podvaliti. Može nam pomoći da prepoznamo nadriliječnike, kvazipovjesničare i pseudoznanstvenike. Uostalom, sve one koji lupetaju bez veze.
Kad sam, prije dvije godine, na portalu Jutarnjeg počeo pisati svoj blog o znanosti i kritičkom mišljenju prva tema s kojom sam krenuo bila je upravo tema istine: O lašcima, muljatorima i kenjatorima ili zašto istina jest važna? Ponovit ću ovdje jedan dio tog teksta.
Nije teško definirati laž. Možemo naprosto reći da je laž negacija istine; suprotnost od istine. No, teško je i nezahvalno definirati istinu. Ne mislim na istinu u matematici ili logici, na onu nulu i jedinicu s početka priče. Mislim na istinu kao opći pojam u filozofskom smislu. Međutim praktična, radna definicija istine mogla bi biti ova: slaganje s činjenicama ili sa stvarnošću.
Takva je definicija vrlo bliska znanstvenom pogledu na svijet. Premda, strogo govoreći, znanost ne daje istinu. U znanosti se hipoteze testiraju, provjerava se odgovaraju li činjenicama ili stvarnosti. Samo jedan negativni rezultat eksperimenta može srušiti hipotezu, ali ni beskrajan broj pozitivnih rezultata ne može dokazati njezinu istinitost. U praksi, veliki broj potvrda znači da smo prilično sigurni. No, nikad 100%.
Dakle, ni jednu znanstvenu teoriju ne možemo uzeti kao neupitnu istinu. Niti ćemo to ikada moći. No, baš u tome leži sva snaga znanosti. Znanost dopušta stalnu korekciju znanja. Ne samo da dopušta nego na tome inzistira. U procesu stalnih provjera i popravaka teorije se ne smjenjuju stihijski (kao što javnost često doživljava) nego postaju sve bolje. Bolje u smislu slaganja činjenica i objašnjenja tih činjenica. U skladu s ranije navedenom definicijom istine može se reći da se znanost istini asimptotski približava.
Tako je barem u prirodnim znanostima. Međuljudski odnosi su puno zamršeniji. Nema samo tvrdnji koje su istinite ili neistinite. Postoje nijanse našeg odnosa prema istini. Posebnu kategoriju laganja, koja se sve češće javlja u društvu, opisao je američki filozof Harry Gordon Frankfurt u svom eseju Kenjaža – teorijski pristup (Algoritam 2006).
Po čemu se, dakle, kenjator razlikuje od običnog lašca? Lažac neistinu iznosi namjerno. Međutim, on dobro zna što je istinito. Muljator je za nijansu profinjeniji. On izbjegava istinu, no kao i lažac, zna što je istinito. Za razliku od njih, kenjator ne prikazuje stvari onakvima kakve jesu, nego onakvima kake on smatra da bi morale biti. Kenjator zapravo ne laže. On radi nešto još gore.
Kenjator ne daje pogrešan prikaz svojih vjerovanja. On govori ono što vjeruje. No, njega naprosto nije briga za stvarno stanje stvari. Nije ga briga za istinu. To je sama bit kenjanja. U svojem drugom eseju, O istini (Algoritam 2009), Frankfurt ističe ono što je propustio naglasiti u prvom – zašto bismo o istini trebali voditi računa.
Dakle, zašto? Humanisti bi rekli da nas nebriga za istinom vodi dehumanizaciji – čovjek prestaje biti čovjekom. Biolozi bi možda naglasili da je to strategija koja je dugoročno neisplativa. U svakom slučaju, neizbježan utjecaj laganja na samog lažova najbolje je opisala američka pjesnikinja Adrienne Cecile Rich: "lažov vodi neizrecivo samotan život".
Iz znanstvene perspektive, laži su smišljene da bi osujetile naše razumijevanje zbilje. Tko god nam uspješno laže, mulja, blefira, kenja, prodaje maglu; daje svoj doprinos našem nerazumijevanju svijeta. To danas masovno rade razni bioenergetičari, astrolozi, iscjeljitelji, vjerski fanatici, ali ne samo oni. Rade to mnogi političari, novinari i propovjednici. Čak i neki uvaženi znanstvenici.
Nedavno sam održao javno predavanje "Je li veliki prasak samo jedan model". Predavanje je bilo motivirano izjavom fizičra Davora Pavune: "[Veliki prasak] je samo jedan model, to nije nužno istina... to je ono što takozvani nevjernici pričaju... oni koji vjeruju u veliki prasak i evoluciju... hipnotizirani i ostali hipnotizirani u takozvanom boljševizmu..."
Upravo to je dobar primjer onoga što Frankfurt naziva kenjažom. Autor te izjave vjeruje u ono što govori. No, nije ga briga za istinu. Svojom izjavom implicira da su veliki prasak i evolucija tek prazne priče koje ne treba uzimati ozbiljno. Prešućuje činjenicu da su to trenutno najbolje teorije ili modeli do kojih je čovječanstvo ikada došlo. Najbolje na temelju slaganja sa svim poznatim činjenicama, s opažanjima. Možda ćemo u budućnosti imati bolje teorije. Možda će iz te perspektive ove današnje teorije izgledati djetinjaste i smiješne. No, danas su te teorije apsolutno bez konkurencije najbolji opis stvarnosti koji imamo. Najbliže istini.