— Published on 01/08/2018 / Ideje.hr.
.
Tjednima nakon što sam pročitao knjigu Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu, dragog mi prijatelja Pere Kvesića, nisam prestao razmišljati o priči Para za pare. Ta knjiga je zbirka raznolikih zapisa s autorovog bloga, a spomenuta je priča duhovita i poučna. Premda je Pero Kvesić poznat kao pisac prostih priča, Para za pare nije te vrste. Evo kako počinje: "Možda ste učili, a možda tog dana niste bili u školi, pa vam je promaklo: parni stroj izumio je u drugoj polovini osamnaestog stoljeća James Watt. To je dovelo do industrijske revolucije koja je promijenila lice svijeta. To, naravno, nije točno. Niti je James Watt izumio parni stroj, niti je sam izum parnog stroja išta promijenio."
Ostatak teksta vješto argumentira zadnju rečenicu gornjeg citata. Ukratko, Watt je parni stroj samo usavršio, no to bi bilo posve nebitno da nije napravio nešto drugo. Njegov genijalni potez bio je način kako je parni stroj uspio uvesti u primjenu. E to je dovelo do industrijske revolucije. Kvesić prosvjetiteljski zaključuje da "pokretač razvoja nije proizvodnja nego komunikacija" te da je možda i dobro da taj dan niste bili u školi.
Drugi dio zaključka, kojega nema na blogu nego samo u knjizi, na prvi pogled djeluje banalno. Ali, samo na prvi pogled. Zapravo me baš taj završni dio priče progoni već danima. Koliko je od toga, što u školi naučimo, površno i iskrivljeno do te mjere da je činjenično netočno? Koliko nam golih informacija daje tek privid znanja? Primjerice, Jamesa Watta gotovo svi mogu povezati s parnim strojem, što je sasvim fino znanje za neku križaljku ili kviz. No, koliko ljudi zna više od toga? Koliko ih može povezati činjenice u uzročno-posljedične veze i razumjeti zašto se nešto dogodilo? Jer, tek takvo znanje daje moć predviđanja u novim situacijama. Možda je bolje da ne znamo ništa nego da nam nekoliko pukih informacija, često do te mjere površnih da čak nisu ni točne, stvara privid znanja. Možda je stvarno bolje da taj dan nismo bili u školi.
U svakom slučaju, pouka priče je puno dalekosežnija nego što se početno čini. Ono što naučimo u školi, ono što pročitamo u knjigama, ono što saznamo iz medija ili ono što čujemo od drugih – možda nije točno. Možda smo površno ili krivo informirani. Ili, kako pjeva Yaya iz Jinxa: "Možda i zvijezde gube sjaj. Možda je raj prevara za kraj." Sasvim moguće. Zato sve treba uzimati s rezervom. Treba sumnjati. Treba iznova propitivati. Upravo se tako u prirodnim znanostima gradi pouzdano znanje. Ništa, ali baš ništa u znanosti nije apsolutna istina ili dogma u koju se ne smije dirati. U sve se treba sumnjati. Štoviše, ne samo da se treba nego se i mora. Postoji jedna rečenica iz filma Agora koju Hipatija izgovara biskupu Sinesiju (njezinom nekadašnjem učeniku koji ju pokušava nagovoriti da prihvati kršćanstvo), a koja pogađa samu bit znanosti: "Sinesij, ti ne propituješ svoja uvjerenja... ne smiješ... ja moram".
Međutim, tu nas čeka zamka. Stvar nije baš tako jednostavna. Ako prihvatimo sumnju kao životno načelo, ako dakle postanemo skeptici, hoće li nas to pouzdano odvesti na pravi put? Hoćemo li tada doći do istine? Ne, nužno. Sama sumnja, bez daljnjih koraka, neće nas zapravo odvesti nigdje. A sumnja s jednim krivim korakom odvest će nas do pukih besmislica. Recimo, u školi učimo da je Zemlja kugla. Ali mi u to posumnjamo, jer sumnjati je dobro. Pa završimo kao ravnozemljaši. Ili, u udžbeniku iz fizike atmosfere pročitamo da su bijele pruge koje na nebu ostavljaju avioni samo kondenzacijski tragovi, vodena para koja se pretvorila u sitne čestice leda, isto što i visoki oblak. Ali mi u to posumnjamo, jer sumnjati je dobro. Pa završimo kao pobornici kemtrejlsa.
U čemu je štos? Koji je to krivi korak koji od sumnje vodi ravno do gluposti? U gornjim je primjerima sumnja zlorabljena kao opravdanje za odbacivanje jednog tumačenja i prihaćanje drugog. S tim da je to drugo tumačenje postalo strastveno uvjerenje, posve imuno na sumnju. Umjesto da je sumnja poslužila kao pokretač propitivanja, traženja eventualnih potvrda, ona je tu poslužila samo kao paravan iza kojeg se skrivaju teorije zavjere. U okviru znanstvene metode skepticizam ima upravo ulogu pokretača propitivanja. Kad njega ne bi bilo onda nas ništa ne bi tjeralo da svoje ideje testiramo, da ih pokušamo potvrditi ili opovrgnuti. Onda bismo se u svoje ideje naprosto zaljubili i propovijedali ih kao neupitne, kao jedino i pravo tumačenje, kao istinu. No, koliko god znanstvenicima njihove ideje bile drage, oni su ih dužni podvrći strogom i nemilosrdnom testiranju. A ako testiranja opovrgnu njihove ideje, dužni su ih odbaciti.
U fizici testiranje ideja ima poseban naziv: eksperimentalna provjera teorije. Ili, eksperimentalna provjera modela. U širem smislu su model i teorija isto. U užem smislu, model je tek matematički opis teorije ili dijela teorije. A sama teorija? E to je malo dulja priča i središnji dio onoga na što mislim pod znanstvenom pismenošću.
U svakodnevnom se govoru pod teorijom često misli na pretpostavku ili pogađanje. Primjerice, izraz "to ti je puka teorija" pokazuje da se riječ teorija odnosi na ideju koja sa stvarnošću baš i nema veze. Onda se, u javnosti, takav stav prema pojmu teorije obično prenosi i na znanstvenu teoriju. To je, kao, neka priča koju znanstvenici pokušavaju prodati. A kad se iz svjetonazorskih pobuda neka znanstvena teorija želi diskreditirati onda se koristi fraza: "to je samo teorija". Recimo: "Ah, teorija evolucije, pa to je samo teorija." Ili, kako je na televiziji izjavio jedan medijski eksponirani fizičar: "Veliki prasak je samo jedan model, to nije nužno istina." Drugim riječima, teorija je nešto kao bapska priča. Ili još bolje, lovačka priča.
E pa nije. Znanstvena teorija je vrlo precizno određena ideja. To nije bilo kakva priča. Znanstvena teorija (a govorim samo o prirodnim znanostima, ne o društvenim ili humanističkim znanostima) je dosljedan skup ideja koji objašnjava skup činjenica i koji je izdržao opovrgljiva predviđanja. Dosljedan znači da nema unutrašnjih proturječja, da poštuje logiku. Činjenica ili fakat je empirijsko opažanje koje je, načelo, svakome dostupno. Činjenice nisu naše interpretacije o pojavama nego elementarne informacije temeljene na iskustvu. Dalje, svaka teorija daje neko predviđanje o svijetu, predviđanje koje se mora moći provjeriti. Zapravo i više od toga. Ne samo da se mora moći provjeriti nego se mora moći opovrgnuti. To je jači zahtjev. Ako je ideja opovrgnuta onda smo od nje dužni odustati. I točka. Tu nema milosti. A ako je pak potvrđena, to znači samo to: potvrđena je. Dobila je jednu potvrdu. Može dobiti i drugu, neovisnu, potvrdu. I treću. I tisućitu. Ali ni bezbroj potvrda ne znači dokaz. U prirodnim znanostima nema dokaza. Svaka ideja u svjetlu novih činjenica jednoga dana može biti opovrgnuta. To možda izgleda kao slaba točka znanosti. Ali tu je zapravo sva njezina snaga. Bez mogućnosti da ideje mijenjamo nema napretka, nema razvoja.
Teorija je dakle ideja koja je puno puta nemilosrdno provjeravana i sva je ta provjeravanja izdržala. Zasad nije opovrgnuta. Nema garancije da u budućnosti neće biti opovrgnuta. No, zasad nije. Zasad je dobila samo brojne potvrde. E takvu ideju nazivamo znanstvenom teorijom. Nije dokazana, jer to ni ne može biti, ali je puno puta potvrđena. Znate li kako nazivamo onu teoriju koja je nebrojeno puta potvrđena? Od milja ju nazivamo zakonom. Prirodni zakon je, dakle isto teorija, samo teorija koja ima više potvrda. Ni prirodni zakon nije nedodirljiva ideja. I to je samo jedna od naših ideja o tome kako priroda funkcionira. I zakon, načelno, može biti oboren. U praksi se to ne događa tako drastično. Ipak veliki broj potvrda znači da je ideja barem djelomično ispravna. U praksi se zakon najčešće proširuje. Primjerice, Newtonov opći zakon gravitacije nije izbrisan i zaboravljen (kao što je, primjerice, zauvijek nestala teorija flogistona). On je samo proširen Einsteinovom općom teorijom relativnosti koja se u specijalnom slučaju slabog gravitacijskog polja svodi na Newtonovu teoriju.
A znate li kako nazivamo onu "teoriju" koja je zasad još nije potvrđena, koja će možda biti potvrđena a možda i neće? Nazivamo ju hipotezom. Znanstvena hipoteza je naša pretpostavka o tome kako svijet funkcionira. Ona je zamišljena ali provjerljiva spekulacija koja bi mogla objasniti neke činjenice. Hipoteza je tek pokušaj objašnjenja koji je možda u redu, a možda i nije. To tek treba utvrditi. Treba provjeriti. U fizici kažemo da treba provesti eksperiment. U astronomiji kažemo da treba provesti opažanje. Svrha eksperimenta ili opažanja je, dakle, da hipotezu potvrdi ili obori. No, nije svaka spekulacija ujedno i znanstvena hipoteza. Dobra znanstvena hipoteza mora zadovoljavati više uvjeta. Prvo, mora biti relevantna. To znači da treba biti povezana s nekim opaženim fenomenom. Ne može biti neka tvrdnja koja je "s neba pala". Drugo, već spomenuto i vjerojatno najvažnije, mora biti provjerljiva i ne samo provjerljiva nego opovrgljiva, mora se moći oboriti. Ako imate tvrdnju koju nije moguće ni potvrditi ni oboriti, jer nema načina da se to učini, onda takva tvrdnja nije znanstvena hipoteza nego gola spekulacija. O takvoj tvdnji možemo raspravljati u birtiji, ali njoj nema mjesta u znanosti. Zahtjev opovrgljivosti je izvrstan indikator za razlikovanje znanstvenih od neznanstvenih pokušaja objašnjenja neke pojave. Treće, znanstvena hipoteza mora biti konzistentna s prethodnim hipotezama. Znanstveno je znanje kumulativno i međusobno usuglašeno, nije hrpa nabacanih ideja koje su jedna s drugom u koliziji. Četvrti kriterij znanstvene hipoteze je jednostavnost. Jednostavnije hipoteze nisu nužno ispravnije, nego je naprosto vjerojatnije da će nas prije dovesti do cilja. Načelo izbora jednostavnije hipoteze nazivamo Occamovom oštricom. Ono što je engleski franjevac i filozof, William Occam, utvrdio još u 14. stoljeću moglo bi se sažeti ovako: "ljudi, dajte ne komplicirajte bez potrebe". Konačno, peti kriterij, koji je također već spomenut u definiciji hipozeze, je predvidljivost. Znanstvena hipoteza mora imati moć predviđanja. Ako ne daje nikakvo predviđanje, nije znanstvena hipoteza.
Da sažmem, onaj tko ima ambiciju ponuditi neko objašnjenje neke prirodne pojave mora najprije formulirati znanstvenu hipotezu: pretpostavku koja zadovoljava pet nabrojanih kriterija. Ta hipoteza ostaje tek hipotezom sve dok ne dobije eksperimentalne potvrde. Ako dobije mnoge potvrde, izdrži sva provjeravanja i ne bude ni jednom oborena (kao rodeo-jahač, ili je oboren ili nije) onda postaje znanstvena teorija. Tek onda. U medijima se često čuje kako znanstvenici imaju novu teoriju ovoga ili onoga. A u pitanju je samo hipoteza koju tek treba testirati. Takve hipoteze teorijski fizičari postavljaju svakodnevno. To im je posao. Ali rijetke od tih hipoteza prežive. Najčešće budu opovrgnute već pri prvoj provjeri. Čak ni kad hipoteza, nakon višestrukih potvrda, preraste u teoriju, možda i u zakon, čak ni tada nije oslobođena mogućnosti da bude ponovo propitivana. Znanstvenici nisu čuvari postojećeg, utvrđenog znanja, kao što to doživljavaju teoretičari zavjera. Naprotiv, njihova je misija postojeće znanje razvijati, dakle mijenjati. Što je teorija koju eventualno uspiju srušiti (ili proširiti) starija to je njihov uspjeh veći. Figurativno govoreći, znanost je borba protiv tradicije i autoriteta. I da, treba li uopće reći da spomenuta teorija zavjera nije znanstvena teorija. Riječ teorija tu se koristi u pogrdnom smislu za neopravdani pokušaj da se neki događaj objasni konspiracijom ili zavjerom.
I ne samo da teorije zavjera nisu teorije u znanstvenom smislu, nego teoretičarima zavjera nedostaje elementarna znanstvena pismenost – razumijevanje znanosti, njezine metode, opažanja i teorije. Iz površnog, i često posve krivog, razumijevanja znanosti teoretičari zavjera (i općenito svi koji promoviraju pseudoznanost i lažnu znanost) pokušavaju oponašati prirodnu znanost. Oni sumnjaju u postojeća znanja, imaju svoje "teorije" i nude svoje "dokaze". Samo što se ti "dokazi" svode na tvrdnje koje su pročitali na internetu. U doba prije interneta za takvu vrstu informacija reklo se da je "na plotu pisalo". Kao što sam već rekao, u znanosti dokazi (kao definitivne potvrde, u matematičkom smislu te riječi) uopće ne postoje. Postoje potvrde. Eksperimentalne potvrde. Ali one moraju biti provedene vrlo strogo i objektivno. Dizajn, izrada i provedba eksperimenta je sofisticirana vještina za čiji su razvoj potrebne godine rada. Svima je uglavnom jasno da ne mogu postati vrhunski pijanisti ili vrhunski nogometaši tako da pročitaju dva-tri članka na internetu. No nekima nije jasno da isto vrijedi i za fizičare. Ne može formulirati "teorije" i pronalaziti "dokaze" onaj tko je znanstveno nepismen. Pogotovo ako te "teorije" imaju ambiciju ponuditi drastično velike razlike u odnosu na sve postojeće znanje. Ideje tipa "Zemlja je ravna ploča" ili "svijet je star 6000 godina" su izvanredne tvrdnje koje stoga traže i izvanredne potvrde, a ne na-plotu-je-pisalo-potvrde.
Teško je shvatiti kakvi to demoni nagone ljude da danas, dva tisućljeća nakon Eratostena, da zastupaju ideju ravne Zemlje. Ne bih rekao da je to bezazlena pojava koja zaslužuje ismijavanje. Prije zaslužuje zabrinutost. Ona je naime jedan indikator da nešto u svijetu jako ne štima. Jaz između ovisnosti današnjeg svijeta o visokoj tehnologiji, koja je proizvod prirodnih znanosti, i razumijevanja znanosti u javnosti raste iz dana u dan. Jedna od posljedica te situacije je i pojava ravnozemljaša.
Nisam siguran da bi ijednog ravnozemljaša uspio razuvjeriti. Svaki takav pokušaj bio bi ravan pokušaju da se gorljivom vjerniku iznosi ideja da ne postoji bog. Duboka uvjerenja temelje se na emocijama i razum je tu nemoćan. No ipak, kad bih ravnozemljašu nešto morao poručiti rekao bih sljedeće: Dobro je što sumnjate u postojeće znanje. Načelno treba u sve sumnjati. Dobro je i što nudite potvrde za svoje tvrdnje. Sva bi tumačenja svijeta trebala biti utemeljena na eksperimentalnim potvrdama. No, potvrde koje nudite su u znanstvenom smislu ništavne. Ako već imitirate znanstvenu metodu, potrudite se saznati kakva potvrda mora biti da biste se na nju mogli osloniti. Svjestan sam da to nije nimalo jednostavno tako da ni taj savjet nije previše koristan. No postoji jedan kriterij, spomenuo sam ga kao uvjet za dobru znanstvenu hipotezu, koji nije teško usvojiti, a koji bi trebao uključiti sve alarme i pokazati da nešto nije u redu. Taj kriterij je konzistentnost. Prirodna znanost nije skup kontradiktornih ideja koje su bez reda nabacane na hrpu. Prirodna znanost je vrlo uređeni sustav ideja koje su konzistentne. Ako uvodite ideju koja je u koliziji s mnoštvom već postojećih ideja onda to nije situacija preko koje možete olako prijeći. Ili nova ideja nije dobra. Ili sve postojeće ideje, s kojima je ta nova ideja u koliziji, nisu dobre. U tom drugom slučaju predstoji vam velik posao korigiranja tih postojećih ideja. Što se ravne Zemlje tiče, trebat će razviti potpuno novu fiziku, astronomiju, kemiju, biologiju i geologiju. A to je, mora se priznati, prilično velika ambicija za znanstvenika-amatera koji još nije savladao ni znanstvenu abecedu.